Ples

Poslala sam ti poziv.
Poruku koju je vatra življenja ispisala na mom dlanu.
Nemoj skočiti na noge i povikati: „Da to je ono što želim!
Učinimo to!“
Samo tiho ustani i pleši sa mnom.

Pokaži mi kako slijediš svoje najdublje želje,
Spiralno se spuštajući u bol unutar bola,
A ja ću ti pokazati kako posežem unutra i otvaram se prema van
kako bih osjetila poljubac Misterija, slatke usne na mojima,
svakoga dana.

Nemoj mi reći da želiš držati cijeli svijet u svome srcu.
Pokaži mi kako se odvraćaš od okrivljavanja drugoga
a da ne napuštaš samoga sebe kada si povrijeđen i bojiš se
biti nevoljen.

Ispričaj mi priču o tome tko si
i saznaj tko sam ja u pričama koje živim.
I zajedno ćemo se sjetiti da svatko od nas uvijek ima
mogućnost izbora.

Nemoj mi reći kako će divne stvari biti... jednoga dana.
Pokaži mi da možeš riskirati da budeš potpuno u miru,
uistinu pomiren sa stvarima kakve su upravo sada u ovom trenutku,
i opet u sljedećem i sljedećem i sljedećem...

Čula sam dovoljno ratničkih priča o junačkim pothvatima.
Reci mi kako se raspadneš kad udariš o zid,
naletiš na prepreku koju ne možeš prijeći snagom vlastite volje.
Što te nosi na drugu stranu zida,
prema krhkoj ljepoti tvoje vlastite čovječnosti?

I nakon što smo jedno drugome pokazali kako smo postavili
i održali
jasne, zdrave granice koje su nam pomogle da živimo jedno
pored drugoga,
riskirajmo prisjetivši se da nikad nismo prestali tiho voljeti
one koje smo nekad voljeli glasno.

Povedi me na mjesta na zemlji koja te podučavaju kako plesati,
na mjesta na kojima možeš riskirati da dopustiš svijetu da ti
slomi srce,
a ja ću te povesti na mjesta na kojima mi zemlja pod stopalima
i zvijezde iznad mene uvijek iznova zacjeljuju srce.

Pokaži mi kako se brineš za posao,
a da te on ne određuje.
Kada su djeca nahranjena, ali još uvijek glasovi unutar i oko nas
viču da želje duše imaju previsoku cijenu,
podsjetimo jedno drugo da to nikada nema veze s novcem.

Pokaži mi kako svome narodu i svijetu daješ
priče i pjesme koje želiš da djeca naše zemlje zapamte,
a ja ću tebi pokazati kako se trudim,
ne da promijenim svijet, nego da ga volim.

Sjedni pored mene u dugim trenutcima zajedničke osame,
znajući našu apsolutnu osamu kao i našu neosporivu pripadnost.
Pleši sa mnom u tišini i zvuku malih dnevnih riječi,
ne zamjerajući mi ni jedno na kraju dana.

I kad zvuk svih svečanih očitovanja naših najiskrenijih
namjera odumre na vjetru,
pleši sa mnom u beskrajnoj stanici prije sljedećeg velikog udaha,
daha koji nas sve udahnjuje u postojanje,
ne ispunjavajući prazninu izvana i iznutra.

Nemoj reći: „Da!“

Samo me uzmi za ruku i pleši sa mnom.

- Moutain Oriah Dreamer

U svojoj drugoj knjizi Ples, nastavku na prethodnu Poziv, autorica kaže ako ne možemo čuti glazbu vlastite ugodnije prirode kako nas poziva, ako ne možemo zapamtiti da je svrha da živimo to tko doista jesmo, teško je znati kako se kretati, gdje početi, kako plesati. Zato nije uvijek dobra ideja početi oduševljeno vikati o tome što namjeravamo učiniti, kako ćemo živjeti čežnju svoje duše, bez obzira na to kako je snažno osjećamo u tom trenutku. Ponekad trebamo samo zajedno tiho stajati, držeći se za ruke, sve dok jedno od nas ne začuje glazbu i počne plesati.

Težimo ljudima, mjestima i praksama koji podupiru širenje svjesnosti u našem danu, našem životu, našim izborima. Naši su životi priča o tome kako pamtimo. To je ples koji je utkan u strukturu našeg bića od početka. Prisutnost Velikog Misterija uvijek je s nama. Samo trebamo okrenuti svoje lice prema njemu, i on je tamo – poput poljupca koji traje još dok se izvlačimo iz snova u sumaglici mračnih jutara...

Ako vas zanimaju svakodnevne životne priče autorice, prepune mudrosti, svakako pročitajte knjigu!