Izložba Riccardo Dalisi: Il Gioco dell’Arte/Igra umjetnosti u Galeriji Zuccato od 29. travnja

70x100 cm 28 Compassi

Izložba RICCARDO DALISI: Il gioco dell’arte /Igra umjetnosti biti će otvorena za publiku u srijedu 29. travnja od 20.00 h nadalje u prostorima galerije Zuccato, dok je službeno otvorenje izložbe predviđeno na dan grada Poreča 30.04. u 10.30.

Pučko otvoreno učilište Poreč predstavlja autora Riccarda Dalisija, jednog od najpoznatijih i najcjenjenijih talijanskih dizajnera. Poznat je po vrhunskim dizajnerskim radovima, ponajprije po djelu prvenstveno talijanske kulture življenja – caffettiere. Osobno poetički angažirani itinerar Riccarda Dalisija vezan je za memoriju i suvremenu interpretaciju grada u kojemu živi i radi, pa slobodno možemo reći kako je on, danas umirovljeni profesor emeritus, uz slavne prethodnike i sugrađane poput Sofie Loren, Totoa ili Eduarda de Filippija jedna od kulturoloških ikona romantične "le belle Napoli“.

Povodom šezdeset godina aktivnog rada tog velikog kreativca, arhitekta, pedagoga, humanista i društveno angažiranog umjetnika, u prostorima porečke galerije predstavljen je samo mali dio iz bogatog i raznolikog Dalisijeva opusa.

Okosnica izložbe je „napuljska kafetijera“ (la caffettiera napoletana) koja je kući Alessi donijela vrhunski proizvod, a njezinom stvaraocu Riccardu Dalisiju najprestižniju talijansku nagradu „Compasso d'Oro“ (1981.) - i međunarodnu slavu.

No, lijepa Alessijeva kafetijera je samo prva u nizu postava njezinih neobičnih i razigranih prototipova i nasljednika - limenih skulptura koje pričaju priče o osobnostima iz svijeta kulture, sporta ili običnih ljudi, ali i priču o danas gotovo izumrlom limarskom obrtu. Dalisi i danas surađuje  s limarima iz Rua Catalana u Napulju, eksperimentirajući neprestano na novim formama i funkcijama najrazličitijih predmeta.

Pored čovjekolikih limenih skulptura izložena su i djela ručno rađenog nakita, broševa i ukrasnih predmeta, slika, knjiga umjetnika, kolaža i asemblaža te drugih predmeta održivog dizajna koji odražavaju kreativan i maštoviti svijet Riccarda Dalisija.

Velike ili male skulpture u bakru i kositru, predmeti na granici između umjetnosti i obrta, bajke i poezije, potpisuje dizajner i arhitekt poznat po tome što je tijekom sedamdesetih godina 20. stoljeća teoretizirao i primijenio u svom radu „siromašnu tehniku“ (tecnica povera), “poetski zanat" (poetica artigianale) i filozofiju „ultra siromašnog dizajna“ (design ultrapoverissimo).

Profesor Dalisi  je poznat i po svom društvenom angažmanu, bilo po radu s djecom iz siromašnih napuljskih četvrti, s osobama treće životne dobi po staračkim domovima, s djecom iz vrtića ili škola, obrtnicima  ili, zadnjih godina, s afričkim imigrantima. Poznat je i po tome što je bio među prvim talijanskim dizajnerima koji je formulirao koncept održivog razvoja u primjeni industrijskog dizajna. Godine 2014. dobiva svoj drugi „Zlatni šestar“ (Compasso d'Oro alla Carriera) i to za životno djelo i socijalni angažman. Parafrazirajući prestižnu dizajnersku nagradu, od 2010. redovito priređuje  “Limeni šestar” (Il compasso di lata). Njegovi radovi nalaze se u brojnim privatnim zbirkama i u najprestižnijim svjetskim muzejima posvećenim dizajnu.

Izložba je rađena u suradnji s Talijanskim institutom za kulturu u Zagrebu i Associazione Culturale “la roggia” iz Pordenonea (Italija). Kustosica izložbi je dr. sc. Jerica Ziherl, uz svestranu potporu Studija Dalisi iz Napulja i Laboratiria iz Nole. Otvorena ostaje do 8. lipnja 2015. i može se posjetiti svakodnevno u uredovno vrijeme Galerije Zuccato.

70x50 cm Mariposa panchina per Zanotta - 1989

Riccardo Dalisi

Rođen je 1931. u Potenzi.  Do 2007. bio je predstojnik Katedre za projektiranje na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta Federico II u Napulju. Pri istom fakultetu je bio direktor i predavač na Specijalističkoj školi industrijskog dizajna. Sedamdesetih godina 20. stoljeća, zajedno s Ettoreom Sottsassom, Alessandrom Mendinijem, Andreom Branzijem i drugima, osnovao je Global Tools, kontra- školu arhitekture i dizajna koja je okupljala grupe i pojedince koji su u Italiji pokrivali područje tzv. „radikalne arhitekture“, okupljene oko časopisa “Casabella” i “Spazio e società”. Oduvijek društveno angažiran, spajao je svoja istraživanja i didaktiku u području arhitekture i dizajna približavajući se sve više umjetničkom izričaju kao glavnoj životnoj odrednici. Od 1971. njegov istraživački rad usmjeren je na „siromašni dizajn“, sa snažnim društvenim i političkim vrijednostima, usko povezano s ručnom izradom i sa sudjelovanjem s obrtnicima limarima (iskustvo opisano u knjizi Arhitektura animacije iz 1975. i u članku iz 1973. “La tecnica povera in rivolta / Pobuna siromašne tehnike“). Velika eksperimentalna produkcija (stolice, pladnjevi, odjeća, svjetiljke itd.) nastala u suradnji s djecom sedamdesetih godina, bila je izložena na Bijenalu u Veneciji, Trijenalu u Milanu i na Exampli u Munchenu. Dio djela otkupljen je za stalni postav Frac Centra (FondRégional d’Art Contemporain) u Orléansu. Od osamdesetih nadalje neprestano surađuje s brojnim tvrtkama, u prvom redu talijanskim i njemačkim kao što su Alessi, Zanotta, OLuce, Promemoria, Baleri Italia, Glas, Slamp, PlayLine, Henry Glass, Rosenthal, Ritzenho, WMF, Eschenbach, Flego Design, Mazzocca. Godine 1981. nagrađen je nagradom „Compasso d’oro” za istraživanje napuljske kafetijere (proizvedene za kuću Alessi 1987.). Njegova svjetiljka „Sister“ za kuću „OLuce“ također je 1991. nominirana za tu prestižnu talijansku nagradu. Godine 1989. predstavlja se samostalnom izložbom u muzeju MOMA u New Yorku, a potom u Berlinu i Düsseldorfu. Njegovi predmeti, od stolica do vaza, uključujući i kafetijeru Alessi, prisutni su u mnogim važnim muzejima (Trijenale u Milanu, MoMa u New Yorku, Muzej u Denveru, Muzej dekorativne umjetnosti u Montrealu, Muzej u Copenaghenu, Muzej suvremene umjetnosti u Solunu, Frac Centre u Orléansu). Osim brojnih samostalnih izložbi u Italiji, u kojima umjetnički rad povezuje s marljivim dizajnerskim istraživanjem, prisutan je i na međunarodnim izložbama talijanskog dizajna, a sudjeluje i na izložbama najrazličitijih područja dizajna predmeta, od nakita do automobila. Među ostalima, valja spomenuti izložbu talijanskog dizajna u Amsterdamu (1991.) , Trijenale u Chicagu (1996.), izložbu „Un Art  opulair“  Fondacije Cartier u Parizu (2001.), samostalne izložbe u Sundenu (1995.), u Stockholmu (1996. i 1998.), u Munchenu i Beču (2003. i 2010.) te  u Berlinu (2004.). Od 1997. do 2002. kao direktor ISSDI-ja organizira tečajeve „Semi di laboratorio/ Sjeme laboratorija“, mrežu sudjelovanja i kulturne razmjene pojedinaca i grupa koji s različitim pristupima zajedno rade i istražuju u području dizajna. Isto ime dao je i kulturnom udruženju koje je, s istim ciljem, osnovao 2003. Godine 1998. Fiat dodjeljuje njegovoj istraživačkoj grupi drugu europsku nagradu „Fiat Auto. European Competition Architecture &Mobility” za projektiranje auta (Ciabatta, s produkcijom funkcionalnog prototipa, koji se danas nalazi u muzeju Fiat). Još jedno važno međunarodno priznanje je i sudjelovanje na putujućoj izložbi Europa Architecture radicale (pod vodstvom Frédéric-a Migayrou-a, sadašnjeg direktora odjela arhitekture Centra Pompidou), i sudjelovanje na izložbi Italija – Japan, Dizajn kao način života (Yokohama, Kobe 2001.).

Za Dalisija je velik izazov bio donijeti dizajn među napuljske obrtnike koji rade sa siromašnim materijalima, karakterističnim za njegova djela. Prva etapa tog iskustva kulminirala je sa stalnim postavom u Rue Catalana (1997.), što ga je približilo skulpturi i slikarstvu. Didaktika ide u korak s eksperimentiranjem; nakon iskustva na „Uličnom sveučilištu“, koje se kretalo upravo oko radionica u Rue Catalana, izumio je „design ultra – poverissimo / ultra- siromašni dizajn“, i od 2002. do 2004. poučavao je na besplatnom tečaju „Projektiranje i milosrđe“ u okrugu Sanità u Napulju, namijenjen njegovim studentima i djeci toga kvarta.

Danas je, duša i voditelj istraživačkog projekta „Putujuće sveučilište“, čiji je cilj razvoj individualne i kolektivne kreativnosti u prevladavanju svih granica i ograničenja, i u kojem se istražuje prostor koji postoji između različitih disciplina, jezicima koji ujedinjuju strogost i poetski dah. Dalisi se bavio i urbanim dizajnom eksperimentirajući u Napulju i drugim talijanskim gradovima. Prisjetimo se, među ostalim, inicijative obnove i revitalizacije zone Rua Catalana u Napulju (1996. – 1998.), instalacija u Auvergne-u (Francuska, 1991.), u Lamezia Terme (1995. – 2001.), u Salernu (1996.-2001.), u Oliveto Citra (1990.-2002.), i ponovno u Napulju, stražarnice kraljevske palače, (1998.); svjetiljke u Quartieri Spagnoli, (2001.); skulpture za podzemnu željeznicu, (2002.); svjetiljke u crkvi Santa Caterina da Siena (2009.), u Pomigliano d’Arco Rotonda, (2005.).  Zajedno s Alessandrom Guerrierom, u suradnji s milanskim trijenalom i s Nuova Accademia di Belle Arti iz Milana, pokrenuo je 2010. prvo izdanje nagrade „Compasso di latta/limeni šestar“ , inicijativu za nova istraživanja u području dizajna u znaku solidarnosti, društvene kreativnosti, eko- kompatibilnosti i smanjenja rasta. Iz tog iskustva nastala je plodna serija predmeta „dizajna šestarom“. Godine 2014. primio je nagradu Compaso d'oro /Zlatni šestar za karijeru i socijalni angažman.

priredila dr. sc. Jerica Ziherl