Moj prijatelj više nema psa!

Neke stvari ne možeš planirati. U partiji u kojoj taman misliš da te je krenulo, okrene život i karte i stol, a kroz otvorena vrata oštarije zapuše neki novi, vreli vitar i učini fajrunt.

Moj prijatelj više nema psa!

Kaže da ga je jednog jutra našao kao da spava, u njegovoj uobičajenoj pozi, sklupčanega na njegovemu kušinu. Tehnički detalji i nalazi obdukcije dali su do znanja kako su u jednadžbi sa konstantama poput godina, slabog srca i velike vrućine i varijablama poput životnog vijeka i neočekivanog kraja zapravo nepoznanice koje se mogu desiti već sutra, ili za nekoliko godina.

Nisam Pahulju htio povesti na kafe, bio mi je bed, a i nisam znao što reći i kako se ponašati prije nego li sam stupio nogom na terasu našeg omiljenog ugostiteljskog objekta s pogledom na more. Sjedio je mirno, pomalo zamišljeno i odmah me pitao gdje mi je pas. Rekoh da ga je supruga povela sa sobom i upitah ga kako je. Nije odmah odgovorio, nego je uz pristiglu kavu zapalio cigaretu. Tada mi je bilo jasno koja je ura, jer on već godinama ne fuma .

Gutljaj kave i kolut plavog dima koji se dizao iz proizvoda netom prodanog koncerna iz susjedstva, prethodio je nečemu što sam ja shvatio kao oproštajni govor, u ovom slučaju monolog čovjekovog najboljeg prijatelja:

"Nije mi prvi put, imao sam pse i prije, i znao sam za njegovu srčanu manu, no čini mi se kako se nismo stigli oprostiti jedan od drugog. Iako znaš da će doći, na neke se događaje nije lako pripremiti. Nismo imali moderan odnos psa i čovjeka prepun selfie slika na društvenim mrežama, niti smo spavali u istome krevetu, ali mi nije bio niti svezan na lancu ni cjelodnevno zatvoren u boksu . Ja sam išao, a on uz mene, kao Don Quijote i Sancho Panza, toliko različiti, a toliko slični. Još od prvoga dana kad je, poput četveronožnog kudravog vanzemaljca ušao u moj život, počeo je tkati mrežu prijateljstva kako to samo psi znaju. Bio je pametno pseto, brzo je učio, nije ga trebalo puno korigirati, brzo je shvaćao što je poželjno a što nije.

Nije bio nametljiv, a strpljenju je ponekad učio i mene. S ove distance, zapravo, shvaćam kako je u mome životu imao bitnu ulogu onoga koji pomaže balansirati na vrhu trapeza, koji dodaje rekvizite i brine za detalje u cirkusu svakodnevnice. Kad bih ja otišao u jednu krajnost, on je bio tu sa svojim očima u kojima sam oduvijek vidio fragmente svog djetinjstva okusa Bazooke. Bio je tu kao moja veza sa stvarnošću i samim sobom istovremeno. Nekako mi je krivo kad ono najbolje što nas okružuje ponekad uzimamo zdravo za gotovo. U svijetu u kojem glupost sve više dobiva na cijeni, a glupima ne vrijedi objašnjavati da su to što jesu, njegova prisutnost i mudra šutnja često su predstavljali najbolji savjet. Nije patetika reći kako mi nedostaje njegov lavež u smjeru ulaznih vrata kada netko pozvoni, da fali onaj trenutak kada dođem doma i on me dočeka veseo, naučen da uzbuđenje i skakanje nisu poželjni, pa zato poskakuje s noge na nogu, na svojemu mjestu, čekajući da mu dam znak za pokret, za šetnju.

Jebi ga, nedostajao bi mi i fikus da sam ga imao 12 godina, a kako neće živo biće koje me gledalo skoro svakoga dana svojega života. Gledao me je i učio, svaki moj pokret je znao, svaku moju gestu, svaki moj mot. Gledajući mene učio je o ljudima, o vrsti koja je toliko uznapredovala da je sve ostale vrste na ovome planetu podredila sebi, vrsti koja je tražeći sreću zaboravila biti sretna.

Ljubav je teška riječ, i ne bih je nikako stavljao u kontekst ovoga što želim sada reći, jer ionako smo je izlizali koristeći je na svakome koraku, no odanost je riječ koja se sve manje spominje, a znači veoma mnogo. Upravo je to riječ koja može opisati onog Hachiko-a koji čeka vlak ili onog sa Sutjeske koji je popušio metak zbog Broza. U vrijeme kada smo jedni prema drugima dobri preko statusa na fejsu od danas do sutra, u kojemu se svaki drugi- treći brak raspadne u roku od par godina, odanost je ono što nedostaje. Ne - nije to bio pas, to je bio frend, jer reći samo prijatelj- nekako nije dovoljno..."

Odjednom je stao, ugasio četvrtu cigaretu za redom na pola i obratio se konobarici naručujući piće. Tu smo nekako okrenuli priču na aktualna zbivanja i odbojku na pijesku, tako da nismo nastavljali o njegovom gubitku.

Promatrao sam ga, onako ispod oka. To ni čovik - to je, bimo sa strane rekli – grota. Ni ga pogodilo to ča mu je brek partija, ma meni - ki ga poznan se pera da je forši i kakov kuščić njega partija z tin brekon...