Osjećaj odbačenosti i njegove posljedice

Osjećaj odbačenosti i njegove posljedice (Ilustracija: blogs.discovermagazine.com/crux)

Često nam se puta tijekom života dogodi da se osjećamo odbačeno od strane drugih (roditelja, bračnih partnera, cure/dečka, prijatelja, braće/sestara, učitelja, poslovnih suradnika, šefa i dr.).

U djetinjstvu nam najteže pada kada se osjećamo odbačeno od roditelja, a u odrasloj dobi od emotivnog partnera (muž/žena, dečko/cura).

Osjećaj odbačenosti u nama stvara osjećaje beznađa, da smo sami na svijetu, nismo voljeni i prihvaćeni takvi kakvi jesmo i u skladu sa tim osjećaj manje vrijednosti.

U prvoj fazi osjećamo se odbačeni od drugih, dok u drugoj fazi odbacujemo sami sebe. Kada stignemo u drugu fazu, počnemo razvijati depresivnost.

Odbačenost uistinu boli i ako prijeđe u kronično stanje može izazvati psihosomatska oboljenja i veliku emocionalnu bol, koji utječu na naše razmišljanje i ponašanje.

Posljedice osjećaja odbačenosti

Odbačenost destabilizira našu potrebu za pripadanjem, što je prema Maslow-u treća po redu među temeljnim ljudskim potrebama. Svi mi imamo potrebu pripadanja emocionalnom partneru, obitelji, zajednici i sl. Kada smo odbačeni od nekog (ili više njih), potreba za pripadanjem se destabilizira te se razvija osjećaj izopćenosti i/ili razjedinjenosti koji stvara emocionalnu bol. Ako nemamo podršku prijatelja ili obitelji, ta je bol još jača, izraženija.

Istraživanja uz pomoć fMRI (funkcionalne magnetske rezonance) pokazuju da se u mozgu aktiviraju ista područja kada proživljavamo osjećaj odbačenosti i tjelesnu bol. Zbog toga odbačenost toliko boli, jer naš mozak odgovara na odbačenost jednako kao i na tjelesnu bol.

Testiranja su pokazala da Tylenol (paracetamol) – analgetik (sredstvo za smanjenje tjelesne boli) pomaže kod umanjenja emocionalne boli.

Evolucijski psiholozi pretpostavljaju da glavni razlog jake povezanosti između odbačenosti i tjelesne boli leži u našoj evolucijskoj povijesti, kada je pripadnost grupi označavala određenu sigurnost, dok je odvojenost od grupe predstavljala smrtnu opasnost.

To objašnjava zbog čega u našem sjećanju puno jasnije i snažnije možemo oživjeti socijalno-emocionalnu bol, nego iskustvo tjelesne boli zadobivene prilikom nekog ozljeđivanja.

Kada se prisjećamo tjelesne boli koju smo doživjeli, naš mozak neće izazvati ponovni osjet te boli, ali ako se pokušamo prisjetiti bolne odbačenosti koju smo doživjeli, automatski ćemo osjetiti ista osjećanja kao i u trenutku kada smo ih doživjeli, jer će naš mozak reagirati kao i u tom trenutku.

Drugim riječima rečeno, našem mozgu je prioritet zaštita od odbačenosti, od izoliranosti iz zajednice, jer mi ljudi smo "socijalne životinje" koje žive u "plemenima".

Sa duhovne točke gledišta, odvojenost od Sebstva, Boga, višeg Ja ili Univerzalne sile života izaziva jednak osjećaj nesigurnosti, usamljenosti i boli, jer je osjećaj pripadnosti i jedinstva sa božanskim ili Izvorom života esencijalan za naš opstanak. Stanje Samadhija, jedinstva sa životom (ili Bogom ili višom silom) je stanje svijesti oslobođeno od emocionalne patnje, koje postižemo meditacijom i yogom.

"Izbačenost iz raja" i ponovni povratak u njega postižemo upornim, sistematskim i redovnim radom na sebi.

Ako kralježnicu promatramo kao drvo života, mozak predstavlja korijenje, kralježnična moždina deblo, a živci koji se iz nje granaju predstavljaju grane i krošnju drva života. Naša svijest se kreće kroz osjetila u vanjski svijet i poistovjećuje s objektima spoznaje; simbolički rečeno, to je poput jedenja plodova s grana drva života. Pažnja postaje lokalizirana u iskustvu i gubi svijest o svojoj neograničenosti, cjelovitosti. Tada smo izbačeni iz raja, poput Adama i Eve koji su jeli plodove s drva života. Zmija, koja ih je nagovorila da jedu jabuku s drva života simbolički predstavlja Shakti, stvaralačku energiju odgovornu za stvaranje svemira i za sve evolutivne procese. Ona nas potiče na djelovanje i vodi svijest u polje različitosti-dualnosti.

Tu se osjećamo odvojeno od Izvora života, jer gubimo stanje jedinstva, gubimo Samadhi i ulazimo u stanje svijesti u Yogi zvano Pragyaparadha – pogreška intelekta, koja je uzrok sve patnje. Pogrešku intelekta ispravljamo kroz redovnu meditaciju, tako da prestanemo jesti s drva života i svijest povučemo u njen Izvor, cjelovitost.

U tom procesu, zvanom transcendiranje, iz osjetilnih i motoričkih živaca svijest se sabire prema kralježničnoj moždini i zatim se uzduž kralježnice kreće prema tjemenu glave, gdje postiže sve veće stupnjeve integracije do stanja svijesti jedinstva.

Kroz meditaciju se ponovno vraćamo u raj iz kojeg smo bili izbačeni zbog Pragyaparadhe – pogreške intelekta.

Jako je važno da radimo na sebi u psihološkom, emocionalnom i duhovnom smislu, baš kao i da radimo na unapređenju naših obiteljskih, ljubavnih, prijateljskih i ostalih socijalnih odnosa.

Odbačenost stvara i ljutnju i agresiju. Istraživanja napravljena u SAD-u 2001 god. pokazala su da je odbačenost veći rizik za nasilje nego droga, alkohol i pripadnost uličnim bandama. Mnogi ljudi koji se osjećaju odbačeno imaju tendenciju da svoj bijes usmjeravaju na ljude oko sebe (u školi, na poslu, u obiteljskom domu). Neki tu agresiju okrenu prema sebi, pri tome uništavajući samopoštovanje, samopouzdanje i osjećaj osobne vrijednosti (u krajnjem slučaju ljudi si oduzimaju život). Često puta na emocionalnu odbačenost reagiramo na način da krivnju tražimo u sebi i svojoj nesposobnosti.

Najčešći uzroci romantične odbačenosti leže u slaboj osobnoj podudarnosti, nedostatku kemije, nekompatibilnosti u životnom stilu i stavovima, u željenju različitih stvari u različito vrijeme i sl.

Samooptuživanje, traženje krivice u sebi produbljuje našu patnju i bol te otežava emocionalni oporavak.

Ako smo odbačeni od strane drugih, moramo dati sve od sebe da zbog toga ne odbacimo sami sebe.

To što vas drugi ne prihvaćaju, ne znači da ne vrijedite, da niste dovoljno dobri ili da ne zaslužujete ljubav.

Kada radimo na sebi, na svojem osobnom rastu i razvoju (emocionalnom, mentalnom i duhovnom) uviđamo da naša sreća ne ovisi od drugim ljudima, već o nama samima. Sreća se nalazi u nama, samo trebamo posegnuti za njom.

Nikada ne odustajte od sebe. Dozvolite si da počnete ispočetka, postepeno se okružite ljudima s kojima rezonirate i koji vas podržavaju onakve kakvi jeste.

U osnovi osjećaja odbačenosti je osjećaj manje vrijednosti. Zbog toga je važno raditi na povećanju osjećaja osobne vrijednosti, ali sa ujedno uravnoteženim egom.

U osoba koje se osjećaju odbačeno i povrijeđeno postoji tendencija da onog koji ih je odbacio i povrijedio stavljaju iznad sebe i smatraju ga mjerilom za osobnu vrijednost.

Niti se nama svi ljudi sviđaju, pa je tako nemoguće da se i mi svidimo svima. Zato odbacivanje treba prihvatiti kao dio života i raditi na tome da postignemo stanje svijesti Jedinstva u kojem se uvijek možemo osloniti na sebe.

Svakodnevno ljudi odbacuju jedni druge (ili zamisli, projekte, poslove i sl.). Često se pokaže da je upravo to odbacivanje ispalo najbolje za vas i da se u vašem životu nakon toga pojavila "prava" osoba za vas (ili pravi posao). Bitno je da u tom procesu ne odbacite sami sebe.

Savjete opisane u ovom članku provodite na vlastitu odgovornost uz konzultaciju sa osobnim liječnikom.

Tekst napisala Conny Petö Đeneš, transpersonalna psihologinja, alternativna seksologinja i terapeutkinja prirodne medicine te voditeljica Centra Zdravlja Harmonija

• www.nebeska-harmonija.hr 
• www.atlas-therapy.eu