Putokazi, završni meandar

Putokazi - kraj puta

Došlo vrijeme da se ni brojkama više ne može u cijelosti vjerovati, kao da su pristigle iz varljivog svijeta slova.

Eto, ma koliko nas osobna iskaznica Putokaza upoznavala sa svom silom impresivnih brojki – 38 godina djelovanja, 10 pjevačkih generacija, 14 albuma, 400 i nešto pojedinačnih imena koja su vokalno tkala zastavu kolektiva, 18 prvih festivalskih nagrada itd. – ispalo je kako se zaključno svođenje računa ipak temelji na samo jednoj brojci.

A to je 2 (slovima: dva).

Numerološka korektnost

Dvadeset i drugog drugog dvadeset druge (22. 2. 22.), posada baca konop oko bitve i silazi s broda u zadnjoj luci. Premda to pratiteljima Putokaza, naviklim na trajno funkcioniranje raspjevane družine, kojoj nisu mogli doći glave ni rat, ni medijska marginaliziranost, ni balkanizacija hrvatskoga javnog prostora, ni nepostojanje adekvatne institucionalne podrške, premda to, dakle, pratiteljima zvuči odviše šokantno da bi se otprve povjerovalo – dugo, nevjerojatno, neponovljivo putovanje je završeno. The End. Koniec. Fin.

Putokazi su osnovani 22. veljače i prestaju radom 22. veljače. Prvo je bilo 1984., a drugo 2022. godine. Naravno, datum nije slučajan i odabran je u režiji Mirande Đaković. Njezina je snaga volje obilježila u Putokazima početnu i završnu sekvencu, o sredini da i ne govorimo. Teško je sporiti kako je to njezino pravo, tim više što je u momentu delikatnom poput zaključnog imala na umu čak i, nazovimo to tako, numerološku korektnost situacije. Pa još kad tomu dodamo temu zadnjeg diskografskog projekta… Efektan potez, njime Putokazi pretvaraju vlastiti odlazak u artistički čin, što je na valnoj dužini najvećih, recimo jednog Bowieja.

Ali nije to taj broj 2 na koji mislim.

Obuhvatan pogled unatrag na Putokaze stavlja na stol nešto u čemu vidim dvije ključne odlike njihove radne biografije, a to su – konstanta i promjenjivost. Cjelokupna karijera Putokaza kao da počiva na podatnoj tenziji između toga dvojstva. Ona se u praksi pokazala platformom koja je omogućila trajnu i ustrajnu potragu za novim glazbenim prostorima. Premda je organizam skupine funkcionirao kao čvrst zbroj vokalnih sastavnica (pjevačke generacije u silasku sa scene kontinuirano su zamjenjivale generacije u uzlasku), što mu je osiguravalo izvođačku stabilnost – ponavljanje je u glazbenom svijetu Putokaza bilo nepoželjan postupak. Valjalo je biti uvijek s eksperimentom na ti, ma koliki to značilo rizik, i onaj artistički (u zamisli i izvedbi), i onaj medijski (hoće li nas pratiti i emitirati?), i onaj koji se tiče publike (hoće li nas razumjeti i prihvatiti?).

Rijeka, 2014.: HNK Ivana Plemenitog Zajca - nakon slavljeničkog koncerta

Ta se tvrdnja ne odnosi samo na evoluiranje formata Putokaza od vokalne skupine iz inicijalne 1984., najprije prema mješovitom zboru 1985. (s usporednom juniorskom postavom od 1991. do 1997.), potom i prema ženskoj vokalnoj skupini, kakvom su Putokazi postali 2003. godine. Usporedno je tu i ponajprije riječ o evoluciji ostvarenih glazbenih projekata. Bilo je u toj evoluciji raznosmjernih meandara, no ona nije dolazila u pitanje.

Endemski status

A početak, priznajmo, takav razvoj baš i nije najavljivao. Dapače, on djeluje iz današnje perspektive toliko egzotično da je teško povjerovati kako polazište priče o Putokazima ima takav, a ne neki drugačiji oblik. Prvi album pojavio se kao eponim 1987. i odabirom „režimske“ revolucionarne kajdanke zbunio onodobnu gradsku pankersko-novovalnu, po zadanosti oporbenu scenu, pa i onu ostalu. Je li u njegovu konceptualnom pristupu bilo laibachovske optike na stvari, ostat će enigma. Mada, možda će upravo uznemiravajuća enigmatičnost u vezi s imanjem ili nemanjem odmaka od „totalitarnih praksi“ biti zapravo esencijalno laibachovska. Ako se za taj album može zaključiti bilo što neupitno, onda je to da funkcionira kao odrješita najava endemskog statusa Putokaza na okružujućoj sceni. Statusa kojemu će ostati vjerni u svim svojim permutacijskim fazama.

Album će se u naknadnim čitanjima često doživljavati kao djelo koje nije ostavilo traga, ali to nije posve istina. On je iznjedrio skladbu „Zamisli novi dan“, koja će u verziji s naslovom „Ružica (nova)“, protegnuti život kroz kasnije faze Putokaza, te postati koncertni standard.

Za razliku od revolucionarnih klasika, drugi albumski korak poveo je ususret pop-klasici. „With respect for The Beatles“ (1991) zaplovio je manje borbenim vodama, donoseći obrade standarda glasovite četvorke, sa zborskim miloglasjem u prvom planu. Izazov se, dakako, nalazio u vokalnim aranžmanima, dobre skladbe ionako su bile tu.

„Good Morning Musicals“ (1992) nadovezao se novim vječnozelenim melodijama u zborskim inačicama. Na djelu su se našle teme znane iz brodvejskih mjuzikla „Kosa“ i „Hello, Dolly!“, iz rock-opere „Tommy“ i sličnih uprizorenja. Sestrinski album „The End Collection“ (1994) proširio je sliku u filmski sinemaskop, a publici je valjalo naćuliti uši za deset općeprihvaćenih tema s velikog ekrana.

Projekt „Putokazi predstavljaju E.N.I. i Vivien Galletta“ (1996) prva je najava autorske prakse upravo za potrebe riječkoga pjevačkog kolektiva. To što je poprimio neočekivano obličje dviju vlastitih ekstenzija, nije odviše zbunilo publiku. Učinak je donio izlazak frakcije E.N.I. ispod kolektivne kape i njezin odlazak na Euroviziju 1997. godine. Znamo li kako su Putokazi prethodno već jednom sudjelovali na tom europskom natjecanju, u skraćenoj verziji kao Put (1993), to im je u biografiju upisalo malo primijećenu činjenicu da su Putokazi, u ovoj ili onoj varijanti, jedini hrvatski izvođači koji su na Euroviziji sudjelovali u dva navrata.

Putokazi, sve generacije, Pula, INK, 2014.

„Zemaljski“ serijal

Album „Zemlja“ (1997) otvorio je novo radno poglavlje, stavljajući u fokus obrade hrvatskih tradicijskih pjesama. Znalački odabrana formula rezultirala je uzornim primjerima onoga što očekujemo od aktualne komunikacije s jučerašnjim sadržajima – etno vrijednosti ispričane recentnim jezikom. Učinak je stavio na stol etno poslastice spravljene a la Putokazi, što je uključilo budući koncertni standard „Tararajčicu“.

Njoj će se kao uspješnica u sljedećem projektu pridružiti „Naranča“. To je signal i o njegovu kretanju domaćim etno koordinatama, ali formula nije ponovljena, za što je odgovornost preuzeo suradnik s prethodnog albuma Elvis Stanić, sada najvećim dijelom potpisujući glazbeni materijal kao autor. Album „Nova Zemlja“ (2000) konceptualno je ostvarenje koje je otkrilo slušateljstvu nepoznate teritorije „vilinskog svijeta“ i njegova imaginarnog jezika. Tematski istražujući naše (još dječje neiskvareno) arhetipsko ja, ma što ono značilo, album se zvučno zaputio u sferu world musica.

Najzapaženije skladbe s oba „zemaljska“ albuma nakon nekog vremena našle su se na albumu „Treća Zemlja“ (2008). Poglavlje poteklo iz etno retorte (što uključuje i world music vode, koje su bazično ništa drugo doli nečiji etno), zaključeno je albumom „Hrvatske narodne uspavanke“ (2001). Koliko god bio spravljen za dječje uši, toliko je namijenjen i ušima odraslih, čemu je iznova pomogla suradnička Stanićeva ruka.

Ako su svim tim izdanjima ispisana prva dva poglavlja biografije Putokaza – prvo obilježeno zborskim prilagodbama tuđih standarda (čitaj: davanju prioriteta postojećem i provjerenom glazbenom materijalu), a drugo etno zvučnim vezenjem koje kombinira baštinjeni i novi materijal – sljedeća faza donijela je potpuno i nepovratno usmjeravanje kompasa prema novom autorskom pismu, pisanom upravo za Putokaze. To nije podrazumijevalo samo do kraja sazrelu izvođačku samosvijest. To je ujedno značilo pristanak na autorski rizik, dapače na hod stazom bez artističkih kompromisa. Narasli izvođački mišići postali su sposobni za to, a Miranda Đaković je to prepoznala. Prepoznala? Netočan izraz, ona ih je Putokazima izgradila. Proces je u konačnici okrunjen njenim autorskim izlaskom iz sjene, i to kakvim...

„Svemirski“ trojac

Nakon „zemaljskog“ serijala, što se na neki način čini i logičnim, uslijedio je „svemirski trojac“. Albumi „Androida“ (2004), „Androida remixed“ (2006) i „Mjesec“ (2009) lansirali su slušatelje u svemirska prostranstva, mada ne ona na koja biste otprve pomislili. Na djelu je istraživačko putovanje u naš unutrašnji kozmos, bez pilotskog uključivanja sigurnosnih uređaja, koje će se brzo pretvoriti u trajnu tematsku preokupaciju Putokaza. Istovremeno maglovita i jasna konceptualna linija otvorila je prostor s dovoljno čvrstih, a neobvezujućih uporišta za priču, a sve je podignuto na razinu više odabirom ženske perspektive.

Prva postaja na tom putovanju, „Androida“, potražila je odgovore na pitanja o odnosu stroja i čovjeka, tehnologije i emocije, muškog i ženskog principa. Album remiksiranih tema progovorio je o istim ozbiljnim pitanjima opuštenijim, rasplesanijim rječnikom. „Mjesec“ je zaputio pogled prema Zemlji („Zemlji“, sic!) susjednom nebeskom tijelu, ali je u njemu pronašao nešto sasvim ovdašnje, definiciju našeg emotivnog stanja. Glazbeno, slušatelje se priključilo na energiju trip hopa i elektropopa, s prstohvatom a cappella začina, etno primisli, pa i provjere mogućnosti studijske tehnologije. Slušateljskoj bojazni nije bilo mjesta, sve je sjelo na svoje dobivši oblik tzv. inteligentnog popa, što će reći seta glazbeno složenih, a istovremeno perfektno skrojenih pop-slatkiša koji, kako i treba, podižu sa stolice.

Ako je na „Androidi“ glazbeno autorstvo potpisao Duško Rapotec, tekstove Robert Pilepić, „Mjesec“ je autorski rad Iztoka Turka i Anonima. Taj drugi ubrzo će izaći iz samozatajne faze i dobiti poznato lice – voditeljice Putokaza.

Putokazi

Zaključni tour de force

Album „Porculan“ (2014) bit će da je zatim posve oslobodio Putokaze obveze poštivanja sile teže. Ne tiče se to samo ženskih vokala, već i Mirande Đaković, koja je preuzela autorske konce potpuno u svoje ruke, a što će se pokazati kao iznenađujuće moćan dobitak za kolektiv. Transžanrovski miš-maš stopio je na „Porculanu“ u elegantnu, profinjenu, otmjenu, a kompaktnu smjesu glazbena rješenja u kojima se moglo čuti pulsirajuću elektroniku, vodviljske ugođaje, broadwayske skladbe, „masne“ rockerske rifove, snene ambijentalne zavjese, etno šarenilo, bossanova asocijacije i tko zna što još, a valja otkrivati opetovanim slušanjima. Učinak je stavio na stol začuđujuće prozračne i lepršave skladbe koje, čak i kada progovaraju o zahtjevnijim temama, potiču slušateljske dobre vibracije.

Đaković je autorski sazrijevala možda sporo, ali za svaki trenutak koji smo u tomu čekali slušateljski smo nagrađeni s kamatama.

Apsolutno ista tvrdnja vrijedi za album „Meandri“ (2020). Zaključni album Putokaza drugi je njihov uzastopni tour de force, a Đakovićke pogotovo, koja na albumu potpisuje koncept, glazbu, tekstove, vokalne aranžmane, korepetiranje, te svirku akustične gitare i dio vokala. I na „Meandrima“ imamo posla sa žanrovskom igrom asocijacija, u mjeri koju si na jednomu mjestu mogu dopustiti samo najiskusniji. U odnosu na prethodnika, zvuk je osvježen autohtonim žičanim instrumentima i udaraljkama, svira ih Zoran Majstorović, no glavni novum albuma ipak je tematske naravi. „Odlučujući zagrebati najdublje“ (njihove riječi), u prijevodu posvećujući se tanatosu, upitnicima što ih potiče susret sa smrću, perpetuirajući motive konačnog odlaska i nestanka, Putokazi nisu samo ušli u ono što je u domaćoj pop-glazbi terra incognita, već ujedno polje od kojega ovdašnja glazbena scena bježi kao vrag od tamjana.

Taj izvanredno hrabar čin nije im proširio krug poklonika (simptomatično je bilo pismeno odbijanje nekih domaćih radiopostaja da emitiraju naslove s albuma), ali je zato postojeće naveo da im skinu kapu do poda. „Meandri“ su rad koji trijumfalno sažima sve što od Putokaza očekujemo – vrhunsku glazbu, „nepoželjnu“ temu i, u konačnici, pokazivanje srednjeg prsta niskim kulturnim standardima balkaniziranog okruženja. Da, djevojke Putokaza uistinu imaju muda.

Odlazak na vrhuncu

Naravno, iz rekapitulacijskog vidokruga posvećenog sveukupnom djelovanju Putokaza nipošto ne bi valjalo maknuti DVD izdanja „Stroj 22.2.22“ (2006) i „33“ (2017), kojima su filmski dokumentirali neka od svojih scenskih pojavljivanja, a oduvijek su im davali zasebnu pozornost, scenarističku, kostimografsku, koreografsku i svaku drugu. Dio te priče su i sudjelovanja u predstavama kazališta Ulysses, u „Kralju Learu“ ništa manje nego 20 sezona, u predstavi „Medea“ četiri sezone. Ne treba zaboraviti ni ambiciozna scenska uprizorenja poput vlastitog mjuzikla „Raskružje“ (2016). Ili filmskog omnibusa „Meandri“ (2021), dobitnika prve nagrade Međunarodnog festivala glazbenih filmova u Parmi.

Ima tu i izlazaka na pozornicu koji neće biti nikad nagrađeni, a zaslužili su. Mislim na umjetnički čin „Nema nas“, lansiran na svečanom početku riječke EPK godine u HNK Ivana pl. Zajca. Antologijski trenutak. Točnije, niz trenutaka, s obzirom da je nakon manifestnog istupa 1. veljače 2020. u HNK poprimio oblik događaja koji realizacijski mutira u vremenu i prostoru. Njegovu slagalicu čine: „Arte.Ri.Ja“ (Putokazi su ga opisali kao nastup „samo za Svemir, Negdje, bez publike“, 27. lipnja iste godine), zatim „RječiNa/organski“ (u pitanju je susretu, nazovimo to tako, s riječkom tekućom prirodom), „A capella Meandri II, IV i V“ (4. srpnja), „Svjetski dan izgubljenih sjećanja“ (kao pozornica je poslužila lokacija mlina Žakalj na Rječini, 4. srpnja) i „Tišina na tračnicama“ (pjevački nastup „tehnikom 'iznutra' u tišini“, u remontnoj hali HŽ-a, 19. srpnja).

Sve je zaključeno sedmodnevnim serijalom „ Lijepa Smrt, tri četvrt sata u tvojoj četvrti“, koji su činile projekcije filmskog omnibusa „Meandri“ na fasadama zgrada u raznim dijelovima Rijeke, od 20. do 26. ožujka 2021. godine. Na riječkoj umjetničkoj sceni ne postoji, niti je postojalo nešto s čime bi se takav serijal mogao usporediti. A kako je to već na dobrim nastupima red, uslijedio je bis, nazvan „Murali (u)lice 14'04'', koji se mogao pogledati kao „film o filmu u filmu“ na TV programu Kanala Ri 30. travnja 2021. godine.

S tako moćnim, a vremenski svježim setom događaja s režijskim potpisom Putokaza, jasno je da djevojke ne odlaze sa scene u trenucima manjka pogonskog goriva, upravo suprotno.

Kad smo već kod pozornica, zabilježimo i to da su Putokazi nastupima dobacili do Eurosonga (1993. i 1997), Berlina (2003), Japana (2005), Bugarske (2009), Kine (2017). Neki od njih su, na sreću, dokumentirani. Nadam se kako će kad-tad postati dostupan filmski zapis zadnjeg nastupa u biografiji Putokaza, održanog 2. srpnja 2021. na antičkom lokalitetu Mirine.

Ma, zapravo, iz rekapitulacijskog vidokruga priče o Putokazima ne bi valjalo maknuti toliko toga još što su nam ostavili u amanet pod svojim imenom, dugo već zapravo brendom.

Tijekom 38 godina vokalnog kolektiva, Miranda Đaković je došla na glas kao čvrsta voditeljska ruka, ali takvu kvalifikaciju relativizira podatak o usporednom pružanju te iste ruke brojnim suradnicima, i to u svim aspektima rada: autorskom, producentskom, scenskom, dizajnerskom, promotivnom. Posljedično, u pripremu projekata Putokaza redovito su uključivana respektabilna imena, koja su nadograđivala inicijalno polazište projekata novim vrijednostima, produktivno ugrađujući osobne prinose u zajedničku priču, što je otvaralo dodatne dimenzije idejama s kojima se ulazilo u studio. U tomu prepoznajem nemalo zrno Đakovićkine mudrosti.

Putokazi su kontinuirana evolucija, uvrnuto svojeglava u mjeri koliko je to njihova osnivačica, voditeljica, a sada i dirigentica operacije „Odlazak“ Miranda Đaković. Bit će kako upravo u toj definiciji valja potražiti ključ za rješenje enigme njihova nevjerojatno dugog, još nevjerojatnije uspješnog djelovanja. A danas odlaze u maniri najvećih, na vrhuncu.

Onima koji još imaju dvojbi u valjanost informacije o odlasku, evo još jedne. Dan prije utrnuća Putokaza, 21. veljače 2022. godine, voditeljica skupine, Miranda Đaković, i ravnatelj Muzeja grada Rijeke, Ervin Dubrović, razgovarali su o donaciji građe koja povijesno dokumentira rad Putokaza. Riječ je o glazbenim i video izdanjima, plakatima, odjeći za nastupe, nagradama i ostalom što zaslužuje biti uključeni u Glazbenu zbirku Muzeja.

Hm, da nije u pitanju već u ovom napisu spomenuto 2, bila bi to inače – petica. Čista kao suza.

Velid Đekić