Jadran pred sudbinom Venecije - geofizičar Stefan Rahmstorf izračunao da će do kraja stoljeća razina mora porasti do 1.5 m
Piše Aldo POKRAJAC
Prosinačko obznanjivanje proračuna stručnjaka za geofiziku s Instituta za klimu Sveučilišta u Potsdamu Stefana Rahmstorfa, prema kojima do kraja ovog stoljeća na Zemlji možemo očekivati od pola metra do metar i pol višu razinu mora, još je jednom zazvonilo na uzbunu. Rahmstorf je do tih rezultata došao prateći promjene prosječne temperature i razine mora u prošlosti te zaključivši da porast razine mora ne slijedi rast temperature pravocrtno, već eksponencijalno. Prema njegovim izračunima, što je na Zemlji toplije, rast morske razine je brži. Kao argument za svoje tvrdnje naveo je da kako se povisuje temperatura oceana, voda u njemu se širi. Sadašnje otapanje ledenjaka i polarnih kapa dolazi kao nevolja više.
Iako nitko još ne opovrgava niti podupire Rahmstorfa, o nekoliko njegovih zaključaka mišljenja su nepodijeljena, pa je o njima postignut svojevrsni konsenzus brojnih znanstvenika i ekoloških aktivista. Povećanje razine mora jedna je od posljedica globalnog zatopljenja koje se više ne mogu ispraviti, zaključak je brojnih studija koje su dosad objavljene o toj problematici.
Mjerenja ukazuju na rast Jadrana
Posljedice globalnog zatopljenja mogle bi biti katastrofalne, a mogu se usporiti dosljednom primjenom Protokola iz Kyota i zaključaka nedavne konferencije o globalnoj klimi u Nairobiju. Tim se dokumentima godinama pokušava smanjiti količina stakleničnih plinova, koji su odgovorni za globalno zatopljenje. Većina se znanstvenika slaže da se mnoge pojave povezane s globalnim zatopljenjem prije nisu uočavale, sve dok se nedavno nije pokazalo da su pogubne, ne samo po klimu, već i biljni i životinjski svijet na Zemlji.
Zamjenik pročelnika Zavoda za geofiziku zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta prof. dr. Mirko Orlić kaže da je čuo, ali ne i proučio Rahmstorfov proračun, pa ga ne može komentirati. Kao dugogodišnji voditelj morske postaje u Bakru, koja mjeri razine mora od 1929. godine, može međutim meritorno potvrditi da razina Jadranskog mora raste, i to eksponencijalno.
- Sve ukazuje da je porast razine mora posljedica globalnog zatopljenja. Činjenica je da je u zadnjih petnaest godina zabilježeno barem šest najtoplijih otkada se prikupljaju podaci, a i brojni drugi parametri ukazuju na zatopljenje. Na to upozorava i IPCC – međunarodna skupina znanstvenika koja se interdisciplinarno bavi klimatskim promjenama i objavljuje opsežna, detaljno obrazložena izvješća. Od opreznih ocjena s početka devedesetih godina ovi se znanstvenici sve više priklanjaju tezi da nastupa globalno zatopljenje, kaže Orlić.
IPCC predviđa rast do 80 centimetara
Zagrebački znanstvenik, koji je i redovan profesor na PMF-u, kaže da je mjerenjima nepobitno utvrđeno da je prosječna temperatura u prošlih sto godina porasla za pola stupnja. U Jadranu su posljednjih godina zabilježene ekstremne temperature vode i do 30 stupnjeva, što je daleko više od normale. Zagrijavanje se pojačava, pa su takve prognoze, s više sušnih razdoblja, manje vjetrova slabijih intenziteta, najavljene i za područje našega mora.
- Zatopljenje neminovno donosi višu razinu mora jer nastupa njegova ekspanzija – širenje u vodenom stupcu. Drugi je efekt otapanje ledenih kapa, što se također odražava na razinu mora. Većina znanstvenika se u tome slaže, a razlike su samo u nijansama, što dovodi do različitih prognoza o tome koliko će se more podignuti, ističe Orlić.
Prema mjerenjima koja se obavljaju u Bakru utvrđeno je da je prosječan godišnji porast razine mora 0,7 milimetara. Posljednjih se godina porast međutim povećava, pa se i Jadran uklapa u prognoze IPCC-a da bi prosječna razina mora do kraja stoljeća mogla porasti za pola metra. Tolerancija je u ovom slučaju 30 centimetara, pa bi more moglo porasti od 20 pa čak do 80 centimetara.
- Mjerenja i obje prognoze pokazuju da more raste i da se ne radi o zanemarivom veličinama te da razina ne raste linearno, već eksponencijalno, što je posljedica zatopljenja i viših temperatura vode. I u jednom i u drugom slučaju visina porasta nije zanemariva, pogotovo kada se tome doda visina plime i utjecaj vjetra. Mene više brine to što je čovječanstvo na to utjecalo emisijom plinova u atmosferu i stvaranjem efekta staklenika. Nažalost, znanstvenici se nisu slušali, o efektu staklenika se kasno počelo raspravljati, a još kasnije reagirati. Ako bi se sada počela uistinu smanjivati emisija plinova u atmosferu, efekt bi se osjetio tek krajem stoljeća, zaključuje Orlić.
Predviđanja ipak nisu katastrofična
Nešto su optimističniji u rovinjskom Centru za istraživanje mora Instituta »Ruđer Bošković«. Tu su nam rekli da proračune, poput onog koji je objavio Stefan Rahmstorf, koji dosad nisu vidjeli, treba uzimati s rezervom. Podsjećaju na slavnog Jaquesa Cousteaua, koji je za svog obilaska Jadrana našem moru naviještao katastrofu, koja se nije ostvarila.
- Za nas, koji promatramo more i život u njemu, ono što se događa posljednjih godina još ne znači da je trend, već može biti riječ o višegodišnjim kolebanjima, pa u konačnom procjenama treba biti oprezan, kaže pročelnik CIM-a oceanolog dr. Nenad Smodlaka. Katastrofične najave jednog lista da će se zbog porasta mora poplaviti Neretvanska dolina, Vransko jezero, ušće Krke, da će se pod vodom naći splitska riva, pola Solina, pola Trogira, solana na Pagu, pola staroga dijela Zadra, a da će se u Istri tek »popuniti« zaljevi poput Limskog kanala, Smodlaka smatra senzacionalističkima.
Najugroženiji sjeverni Jadran
- Upravo je sjeverni Jadran s velikom kolebanjima plime i oseke najviše na udaru morskih mijena i visoke vode. U kombinaciji visoke plime i jakog juga već sada povremeno, naročito tijekom jeseni i početkom zime, poplavljuju rive ne samo u Veneciji i okolnim gradovima, već i u istarskim središtima, podsjeća Smodlaka.
Dr. Danilo Degobbis iz CIM-a, koji se bavi neuobičajenim pojavama u moru, podsjeća da na Zemlji traju kratkoročni klimatski ciklusi, uzrokovani nepravilnim gibanjem planeta oko Sunca, koji se protežu u razdobljima od 20 do 50 godina. Tako se, prema mjerenjima temperature, 70-ih godina prošlog stoljeća završavao jedan hladni ciklus, koji je najnižu točku imao krajem 20-ih, kada je 1929. zabilježena najhladnija zima na ovim prostorima. Te se godine ledilo Jadransko more uz obalu i u lagunama, a zabilježeni su i pomori ribe zbog niskih temperatura morske vode. Zimska temperatura sjevernog Jadrana tada je s uobičajenih deset pala na tek pet stupnjeva, dok je blizu ušća rijeke Po iznosila četiri stupnja.
Čovjek će se prilagoditi zatopljenju
- Paleontološki i geološki nalazi pokazali su da je prije tisuću godina na Zemlji bilo i toplije nego što je sada. Čovjek je preživio i to razdoblje, pa će prebroditi i sadašnje zatopljenje, koje može biti tek dio jednog toplijeg ciklusa, kaže Degobbis, upozoravajući da razni dijelovi Zemlje različito reagiraju na globalno zatopljenje. Tako su se prošlih godina ostvarile prognoze britanskih znanstvenika, koji su nakon dugogodišnjih mjerenja najavljivali promjenu u gibanju ciklona na Mediteranu. Već nekoliko godina ciklone ne »putuju« uobičajenom turom kroz Padsku nizinu, već sjevernije, pa je rijeka Po došla do najnižeg vodostaja u posljednjih 20-ak godina. Nadalje, Tihi i Atlantski ocean imaju različitu razinu, jer na to utječe i Zemljina sila teža.
Rovinjski znanstvenici kažu da i kada bi se ostvarile najpesimističnije prognoze, život ne Zemlji ne bi stao. Istina, klimatske će promjene utjecati na neke organizme, ali treba podsjetiti da je čovjek jedno od najprilagodljivijih živih bića, pa je u svojoj povijesti preživio i ledena doba i topla razdoblja.
- Činjenica je da čovjek živi u ekstremno različitim uvjetima, od ultrahladnog Arktika do nesnosno toplih pustinja, i da se brzo prilagođava klimatskim promjenama. Klimatske se promjene događaju tijekom dugih razdoblja, pa se čovjek još lakše privikava na nove životne uvjete, smatra Smodlaka.
U CIM-u upozoravaju da će se prave prognoze o događanjima na našem moru moći donositi tek nakon mjerenja u dužim razdobljima, uz pomoć najnovije satelitske tehnike, kakvo se provodi od 1995. godine u projektu »Jadran«. Znanstvenici su, naime, skeptični prema prijašnjim mjerenjima. Smatraju da su fizička mjerenja nepouzdana, pa njima nije precizno utvrđena srednja razina mora. Tek su sadašnji rezultati precizni, pa na njihovoj osnovi valja utvrditi učestalost pojave plima i jakog juga koje »guranjem« prelijeva more preko riva. Jedna od najvećih takvih ekstremnih situacija utvrđena je 27. prosinca 2004., kada je u Rovinju more bilo čak 112 centimetara više od srednje razine. Utjecaj juga pokazuje podatak da je toga dana u Zadru razina bila deset centimetara niža.
More pratiti kao i zrak
Smodlaka upozorava da na razinu mora ne utječu samo klimatske promjene, već i živo tijelo Zemlje i njezina kora. Mnogi su znanstvenici zaboravili na tu činjenicu, pa je tako kasno otkriveno da Venecija i njena okolica ne tonu samo zbog pjeskovitog terena i dotrajalog utemeljenja, već i zbog pretjeranog crpljenja podzemnih voda. Podzemne se vode na tom prostoru iskorištavaju stoljećima, a satelitska su snimanja ukazala da tlo tone i zbog njihove sve veće potrošnje. Iznenađujuće, satelitska su snimanja pokazala da se naša strana obale podiže, što ublažava pojavu podizanja razine mora.
- Kroz projekt »Jadran« Hrvatska se među prvima u Europi uključila u nadgledanje mora, koje je, kao veliko i živo prostranstvo s ogromnim vodenim masama, kompleksnije od zraka, pa se mora pratiti barem kako se to čini u meteorologiji. Građani mogu biti mirni jer će na vrijeme saznati ako se počne događati neki poremećaj, kakvim se može smatrati i povećavanje razine mora, što se može zbivati samo tijekom dugih razdoblja. Nadgledanjem mora u SAD-u već precizno utvrđuju pojavu uragana, a dugoročnim mjerenjima i mi ćemo moći davati pouzdane prognoze što se događa s morem, zaključuje Smodlaka.
UPOZORENJA AKADEMIKA VLADIMIRA PAARA
Na razinu mora najviše utječe promjena udaljenosti Zemlje od Sunca
Akademik Vladimir Paar, s kojim smo također razgovarali, kaže da je porast razine vode u moru odraz klimatskih pojava. Upozorava, međutim, da na to utječu i drugi faktori, a ne samo efekt staklenika. Razina mora je, naime, u davnim razdobljima znala biti i desetke metara viša od sadašnje ili čak 150 metara niža.
- U proračune o kojima se sada raspravlja vjerojatno nisu uvršteni svi faktori. Na razinu mora najviše utječe promjena udaljenosti Zemlje od Sunca, dok je efekt staklenika manje utjecajan. Zbog kompleksnosti putanje Zemlje oko Sunca ne mogu se obavljati precizni izračuni kretanja razine mora. Po onome što do sada znamo, još izvjesno vrijeme – znanstvenici taj interval omeđuju s deset do 50 godina – nastavit će se zatopljavanje i rast razine mora. Treba međutim uzeti u obzir da se Zemlja udaljava od Sunca, pa nas u budućnosti očekuje problem da će na našem planetu biti prehladno, kaže Paar.
Prema riječima akademika Paara efekt staklenika je za sada Zemlji pomoć da održi svoju toplinu. Naš se planet već nekoliko tisuća godina udaljava od Sunca, a zahlađivanje je usporavala aktivnost čovječanstva, od početnih krčenja i paljenja šuma, do današnjih industrijskih djelatnosti. Efekt staklenika neće, međutim, moći dugo kompenzirati udaljavanje Zemlje od Sunca. Period udaljavanja počeo je prije sedam tisuća, a potrajat će još oko 40 tisuća godina, kada će nastupiti novo ledeno doba, kada će cijela Europa biti pod ledom. Ta su razdoblja, međutim, toliko daleko da je o njima za sada bespredmetno raspravljati. Ipak, i Paar se slaže da nas u idućem razdoblju očekuju velika meteorološka kolebanja.
Klimatske promjene i gradnja uz more
Dr. Nenad Smodlaka kaže da stručnjaci iz CIM-a prilikom donošenja prostornih planova redovito upozoravaju urbaniste da se javni objekti ne smiju graditi u niskom depresijama i da velike razlike u visini mora treba uzeti u obzir prilikom planiranja gradnje uz more. Prof. dr. Orlić nam je rekao da urbanisti u »ozbiljnim« zemljama, a najdalje je u tome otišla Velika Britanija, i te kako u planiranju graditeljskih područja i normiranju načina gradnje računaju na dugoročne proračune geofizičara.
U Ministarstvu zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva rekli su nam da na razini EU-a nema propisa koji bi obvezivao države članice da svojim propisima urede pitanja prostornog planiranja u vezi s utjecajima razine mora kao posljedice klimatskih promjena. Države članice EU-a, koje same kreiraju svoju prostornu politiku, pritom, u širem kontekstu svih drugih okolišnih strategija, sagledavaju i pitanja klimatskih promjena.
U Ministarstvu napominju da prostorno planiranje i gradnja spadaju u domenu nacionalnog zakonodavstva članica EU-a, koja se temelji na nacionalnim strategijama prema njihovim specifičnostima i različitim potrebama te drugim pojedinačnim kriterijima, pa po tom principu i naše županije donose izmjene svojih prostornih planova otprilike svake dvije godine.
Prema tekstu koji smo dobili na upit o ovoj tematici iz Ministarstva, Hrvatska se priključuje brojnim mjerama u suzbijanju klimatskih promjena na razini EU-a, ali i šire na međunarodnoj razini, koje bi trebale imati najznačajniju ulogu u daljnjem sprječavanju negativnih pojava u vezi s morem koje su posljedica klimatskih promjena, poput porasta temperature mora, gubitka slanosti te porasta razine morske površine, te ih, poput zemalja EU-a, integrira u svoju nacionalnu politiku.
U Ministarstvu napominju da su sva istraživanja o porastu razine mora, pa i ono instituta Sveučilišta u Potsdamu, novijeg datuma te su u vezi sa strateškim pitanjem kako spriječiti, odnosno suzbiti, nastanak takvih pojava i ostalih posljedica klimatskih promjena. To pitanje i u Hrvatskoj i u EU-u spada među šira strateška pitanja, s obzirom na to da je povezano s nizom drugih elemenata, odnosno pitanja koja će se odraziti i u strateškim dokumentima o klimatskim promjenama i zaštiti mora.
