Priča iz susjedstva: kako se šikanira i ismijava mlade koji nakon školovanja u inozemstvu potraže posao u Hrvatskoj

Na promociji sa hrvatskom zastavom

Mlada Maja Majdanac iz okolice Rijeke javila se našoj redakciji sa pričom o tome kako velika obećanja iz najviših krugova državne vlasti nisu ništa do praznih fraza: nakon što je u USA sa odličnim uspjehom završila studij i odlučila potražiti posao u Hrvatskoj, dočekali su je sa podsmijehom. 

Zbog toga što Majin slučaj nije usamljen, njeno pismo i uvjerenje kako je za ozbiljnije pomake nabolje u Hrvatskoj potrebna revolucija, prenosimo u cijelosti. Nismo obavili ni lekturu pisma, iako je dugogodišnje Majdino izbivanje iz Hrvatske ostavilo traga na pravopisu. Željeli smo da osjetite nabijenost pisma emocijama.

=========================

Poštovani,

Ja sam jedna mlada osoba, državljanka Republike Hrvatske, koja je stekla obrazovanje i trogodišnje radno iskustvo u Sjedinjenim Američkim Državama. Pišem Vam iz očaja, jer se već od 8. mjeseca 2006. godine, otkako sam se vratila iz Amerike nakon 8 godina, mučim sa hrvatskim procedurama oko priznavanja mog obrazovanja i radnog iskustva. Iskreno, već sam na rubu živaca, i ne preostaje mi ništa drugo nego da opet nastojim otići u inozemstvo, i izbivati iz domovine, obitelji i prijatelja zbog kojih sam se i odlučila vratiti natrag. Stoga Vas molim da pročitate ovo pismo, i ako je ikako moguće objavite nešto na ovu temu jer mislim da u ovoj državi nema spasa za mlade ljude na kojima društvo ostaje.

Iako naša vlada neprestalno govori o važnosti mladih i njihovom obrazovanju, posebno naših studenata koji se obrazuju u inozemstvu i dolaze natrag sa velikim znanjem i iskustvom, sve je to samo velika laž i prazno obećanje. Naprotiv, kad se vratite sa takvim iskustvom ne samo da niste dobrodošli, nego vas u svim sektorima vlade i državne službe direktno podcjenjuju i ismijavaju.

Prije nego sto sam otišla 1998. godine u SAD-e kao exchange student, pohađala sam Prvu Sušačku Hrvatsku Gimnaziju u Rijeci sa vrlo dobrim uspjehom. Zbog odličnih akademskih postignuća tijekom završne godine u Americi sam bila nagrađena punom akademskom stipendijom za studij psihologije na Lewis-Clark State College-u. Tijekom studija, intezivno sam se bavila znanstvenim istraživanjima u području mira i nenasilja među djecom i mladima, ali isto tako i tematikom terorizma & PTSD-a. Dva znanstvena rada koje sam napravila sa kolegama su prezentirana na nacionalnim konferencijama u Chicagu, te su potom objavljena u pisanim publikacijama u SAD-u. Tijekom treće i četvrte godine studija, odradila sam i vježbenički staž gdje sam jedan semester radila kao asistent voditelju grupe za ovisnike u državnom zatvoru, te drugi semestar sa kao voditelj grupe za maloljetne delikvente na uvjetim kaznama. Nakon odrađenog obveznog vježbeničkog staža, diplomirala sam 16.5.2003. Taj ČETEVEROGODIŠNJI studij sam završila sa odličnim prosjekom (4.84) te sa najvećim akademskim pohvalama od strane fakulteta. Potom mi je odobrena radna viza, te sam naredne tri godine nakon završenog diplomskog studija radila u domu za odgoj, kao psihosocijalni terapeut za mlade s teškim emotivnim poremećajima u ponašanju, i na kraju sam radila i kao voditelj programa (Program Manager) za djecu i odrasle s raznim poteškoćama u razvoju. Stekla sam velika iskustva, kako u obrazovanju tako i u struci, ali isto tako sam i sa raznim projektima stvorila uspješne odnose sa klijentima i sa cjelokupnom zajednicom grada, koja mi je posvetila i članak na naslovnici glavnim gradskim novinama u lipnju 2006. kad sam se odlučila vratiti u Hrvatsku.

2006. god. sam primljena na postdiplomske studije u Austriji i Nizozomskoj (u području ljudskih prava) ali sam to odgodila na godinu dana kako bih se mogla vratiti u Hrvatsku te naći neko zaposlenje jer nisam mogla platiti cijeli studij u Europi. Prije nego sto sam dosla u Hrvatsku kontaktirala sam Ministarstvo Zdravstva i Socijalne Skrbi, i uputila pismo i samom predsjedniku Sanaderu kako bih mogla sa sigurnošću znati da cu biti u mogućnosti naći zaposlenje kad se vratim. Dobivala sam emaile koji su obećavali proslijediti moj upit jednoj osobi, pa drugoj osobi, itd. Uglavnom, jedna gospođa iz MZSS mi je rekla da s obzirom na moje iskustvo neće bit problema oko zaposlenja u domovini, te da se čak imam i šanse prijavit za položaje u njihovom ministartstvu ali da moram biti prisutna u RH.

Od tog posla nije bilo ništa; štoviše nakon nekoliko dana zvanja i neugodnih pitanja i komentara od strane službenice iz MZSS-a nisam uspjela ni otići na državni ispit. Oni su zahtjevali od mene da odmah priložim nostrificiranu diplomu koja je bila u procesu (i trajala 84 dana) te da dostupim orginalne i prevedene dokumente o mom radnom stažu i to u roku od 2-3 dana sto je bilo nemoguće. Tijekom tog procesa, službenici s kojima sam pričala su mi se doslovno smijali, te je u jednom trenutku bilo rečeno sta si ja to umišljam sta sam sve stavila na životopis, i da neću nikad dobiti zaposlenje jer sam postigla više nego neki državni službenici koji bi bili iznad mene. Ja sam im pokušavala objasniti da nikome ne želim ogroziti položaj, nego da samo želim raditi. Nadalje, zahtjevali su da odem na mirovinsko kako bi mi upisali radni staž iz Amerike. Kad sam tamo došla, službenici su se masirali leđa sto mi je bilo malo čudno s obzirom na su ipak na radnom mjestu, ali već sam se bila navikla na neljubaznu uslugu. Nakon što sam pokazala originalne dokumente o mom zaposlenju, glavni službenik mi je dao da ispunim formular za priznavanje inozemnog radnog staža. Onda je nekoga nazvao, i potom mi se obratio da se moj radni staž ne prizna jer da Hrvatska nema ugovor sa Amerikom i oduzeo mi formular. Ja sam ga pitala zašto i šta bih ja sad trebala baciti 3 godine iskustva tako lako, a on mi se podrugljivo nasmijao i rekao: “Žali se Bushu! Ako ti se ovdje ne sviđa onda se vrati tamo.”

Potom slijede mnogobrojni pokušaji prijavljivanja na razne natječaje, otkuda dobivam do znanja da su to vec određeni kandidati od kojih je većina upitnog obrazovanja i bez iskustva, ali sa dobrim rodbinskim ili financijskim vezama. Vjerujem da je za svakog mladog i školovanog čovjeka koji završi fakultet, čak i ovdje, teško naći zaposlenje, i gotovo su svi moji vršnjaci razočarani sa ovakvom situacijom. S obzirom da dolazim iz svijeta s drugačijim vrijednostima gdje je mladima odmah pri završetku studija ponuđen posao, te su u mogućnosti napredovati, biti ambiciozni i samostalni, ovdje je pametnom čovjeku naprosto to zabranjeno. Što si pametniji i ambiciozniji, to su ti manje šanse za uspjehom, niti ne smijes traziti objašnjenje a kamoli tjerati pravdu jer onda budeš izložen ponižavanju i psihičkom maltretiranju od strane sitnih, iskompleksiranih službenika, a tek da ne govorim od ljudi na viskim položajima, uključujući i one u Vladi, koji su Bog zna kako stekli titule.

U prosincu 2006. diploma od četevogodišnjeg studija mi je nakon tri mjeseca nostrificirana po novom tzv. Bolongskom procesu. Dobila sam titulu prvostupnice, što znači da su mi priznate samo tri godine fakulteta, i s kojom bih morala upisati četvrtu godinu fakulteta u Hrvatskoj bez obzira sto sam već završila 4 godine fakulteta, i stekla 3 godine radnog iskustva. Po Ministru Primorcu i hrvatskim zakonima, ja bih ponovo trebala odraditi 4. godinu ili polagat razliku, opet odraditi godinu dana neplaćenog vježbeničkog staža, i onda tek polagat stučni ispit. Sve to da bih mogla raditi u vlastitoj domovini. Nadalje, obratila sam se Hrvatskoj Psihološkoj Komori da mi se prizna vec odrađeni vježbanički staž, te dobila odgovor 11. travnja u kojem između ostalog stoji slijedeće: “Vama je priznato preddiplomsko obrazovanje, a ne dodiplomsko , pa prema tome ne možete u RH obavljati psihološku djelatnost. Iz priložene dokumentacije proizlazi da ne ispunjavate uvjete za obavljanje psiholoskog vježbeničkog staža, kao niti uvjete za obavljanje psihološke djelatnosti u Republici Hrvatskoj.”

Zar to nije žalosno da ja nakon uspješnog, završenog fakulteta, i radnog iskustva, moram to doživljavati??? Šta im uopće znači prvostupnik? Ja bih htjela da mi netko objasni sta je prvostupnik psihologije jer s tom titulom ispada da nisam nitko i ništa. Gdje god se obratim nitko ne zna šta je to, gdje da me svrstaju, čak niti na Zavodu za Zapošljavanje gdje su mi upisali da sam diplomirani profesor psihologije. Meni je jasno da se zakoni u ovoj zemlji ne provode ili se primijenju samo na pojedince, ali ovo je van pameti da se postavljaju zakoni koji nemaju smisla. Po meni to nije normalno. Na kraju krajeva, nisam stekla obrazovanje i radno iskustvo u nekom afričkom plemenu nego u najrazvijenijoj zemlji na svijetu čije se obrazovanje u potpunosti izjenačava i vrednuje.

Da nisam živjela vani, gdje nisam bila čak niti njihov državljanin, nikad ne bih znala koliko ljudi ovdje pate, i koliko ih se sputava kao manje vrijedne građane. Vani je čovjek, iako stranac, cijenjen i poštivan, bez obzira koje zanimanje izvršava, koje je religije i nacionalnosti, a tek koliko je mogućnosti za uspjehom kad ima obrazovanje i želju za radom i napredovanjem. Meni se čini da ljudi koji upravljaju ovom zemljom, uključujući političare i businessmene, žele da su ljudi ovdje što manje educirani i gluplji, te da samo šute, kako bi njima bilo lakše manipulirat i pravit od njih budale. A onda tek možete mislit kako je čovjeku koji je obrazovan vani, upješno stekao iskustvo i željno se vratio u svoju domovinu da pomogne razvitku zemlje. Ova zemlja je puna ljudi kojima je potrebna psihološka pomoć, puno djece koja su zlostavljanja, i ovisnici, te smo u zadnje vrijeme svjedoci mnogobrojnih samoubojstava, što je u mojoj struci, ali ja jednostavno nemam strpljena da se borim sa provokacijama i besmislenim procedurama od strane moćnijih koji mi ne priznaju diplomu niti dan radnog staža. Ne samo da je sve to gubljene vremena i živaca, nego i financijski trošak. A sve na kraju da vam kažu da nemate šanse i da odete van iz zemlje, kako mi je vec puno puta rečeno. Na kraju budući da nisam mogla raditi u RH, neću si moći priuštiti daljnje školovanje na koje sam već primljena u Austriji i Nizozemskog, ali ću ipak nastojati svim snagama otići u inozemstvo, makar kao i babysitter, gdje će me cijeniti kao osobu i kao obrazovanog stručnjaka.

Budući da sam razočarana i nemoćna od neuspjelog obraćanja vlastima trazeći odgovore i objašnjenja, molila bih vas ako možete posvetiti jedan clanak na ovu temu, ili na bilo koji način da se pomogne ljudima, posebno mladima, koji su u sličnim situacijama kao i ja. Ne želim vise bespomoćno sjediti i trpiti nelogične odgovore koji su dizajnirani samo da se ušutka javnost. Uostalom, jos uvijek nosim u sebi Američke vrijednosti i morale koji me obvezuju kao pojedinca da učinim nešto, pa makar to bio samo glas. Smatram da je jedino rješenje za bilo kakav pozitivni pomak za bolji život u RH revolucija.

Ispričavam se na podužem pismu, ali jedino u šta još vjerujem u ovom zemlji je moć novinara, posebno onih uspješnih kao sto ste vi.

Hvala puno,
Maja Majdanac 11. travnja, 2006.