Đeni Dekleva Radaković: Kada osjetim da u meni nešto kuha, moram to odraditi do kraja

Đeni Dekleva Radaković: Ako je čovjek iskren prema samome sebi, kao u svakoj stvari pa tako i u kompoziciji, tada zna da mora sazrijevati, sakupljati iskustva.

Razgovarala Nuša HAUSER

PULA - Đeni Dekleva Radaković, skladateljica, glazbenica i profesorica teoretskih predmeta pri Odjelu za glazbu Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli ove godine obilježava 30 godina umjetničkog i pedagoškog rada. Tim smo povodom i razgovarali o njenom stvaralaštvu i onome što ju je kao skladateljicu odredilo. Prvim pitanjem potaknuli smo sjećanja na početke njenog rada.

- Još sam kao curica imala želju skladati, oduvijek sam nešto piskarala. Čak mi je i tata to znao pogledati, pa i odsvirati jer je bio muzičar. Kada sam upisala srednju Glazbenu školu, profesor Dolički mi je predavao osnove tonskog sloga, tako su se tada zvale harmonija i polifonija. Tijekom školovanja primijetio je da konstantno oblikujem, poigravam se formama. Poticao me i usmjeravao na takav rad, a bio je prilično zahtjevan. U više je navrata i profesor Zlatić također bio u kontaktu s mojim radom. Važnu je ulogu imala i pokojna profesorica Nirvana Duraković koja poučavala klavir. Bila sam uz to i dobar harmonikaš, pa me jedan dio profesora poticao za studij harmonike vani. Dok su me prof. Dolički i prof. Ivančir savjetovali da nastavim studij teoretskih predmeta ili kompozicije, prof. Duraković htjela je da odem studirati klavir.

Studij u Njemačkoj

- Međutim, desilo se da sam dobila stipendiju za harmoniku i krenula u Njemačku na studij. Tamo sam imala sreću upoznati zaista dobre profesore, skladatelje koji su nas upoznavali sa suvremenom glazbom. Ona se, naime, usporedo s harmonikaškim repertoarom jako razvijala u Njemačkoj. Tamo sam zapravo dobila prve informacije što raditi s mojim interesima. Kada sam završila studij, vratila sam se u Istru. Tu su me i očekivali, pa sam počela svoj pedagoški rad kao profesorica harmonike na Glazbenoj školi u Puli, potom i na porečkoj. Njihova je namjera bila potaknuti me na osuvremenjivanje rada na tom instrumentu. Odlučila sam po povratku upisati kompoziciju i klavir. Srećom, prošla sam prijemni ispit na oba odjela pri ljubljanskoj Akademiji za glasbo. To je bio dosta težak period za mene, naporan, no puno mi je pomogao studij u Njemačkoj i kontakti koje sam tamo ostvarila. Pomoć je upravo dobro došla za kreiranje mene kao skladatelja, moj razvoj na kompoziciji i razvoj vlastitog stila.

- Karakteristika Vaših kompozicija je primjena tzv. istarske ljestvice, uključivanje umjetničkih elemenata koji su u korelaciji s glazbenom tradicijom Istre. Rekla bih da Vas je to na neki način i stilski formiralo kao skladatelja.

- Pod utjecajem vlastite obitelji, mojih nona i none i njihovog »pjevanja na tanko i debelo«, pa i mog oca koji je kao muzičar to primio, oduvijek sam bila oduševljena takvom glazbom. Ona je bila moja direktna veza s obitelji. S uključivanjem takvih elemenata u svoje kompozicije započela sam pri kraju studija kompozicije, a poticaj za to dobila sam i od drugih skladatelja. Ukazivali su mi na to da istarska ljestvica sadrži boju koja mi je prepoznatljiva, stalno su mi govorili da je ne napuštam i zbog toga sam je i zadržala, unatoč tomu što je povremeno isključujem iz svojih djela.

- Kompoziciju ste diplomirali u klasi Dane Škerla. Je li Vas i on poticao na takvo stvaralaštvo? Kakvi su uopće bili njegovi utisci?

- Kada sam došla iz Njemačke s tim elementima korištenja suvremene tehnike skladanja i kombinacije s raznim instrumentima, primjenom brojnih efekata, on je bio jako zainteresiran, a bilo mu je i drago upoznati se s takvim idejama. Sve je on to poticao. Naravno, bila sam obavezna raditi sve ono što je u programu studija, no to se prvenstveno odnosi na forme, dok materijal, sadržaj nije bio uvjetovan. Što je on bio originalniji, što je više odgovarao jedinstvenoj kreaciji, a bio pritom primjenjiv, to je njima bilo draže.

Pedagoški i skladateljski rad

- Uslijedila je i suradnja na tadašnjoj Pedagoškoj akademiji u Puli. Uvijek se zapravo paralelno razvijao Vaš pedagoški i skladateljski rad.

- Tamo sam počela raditi 1983. godine, kao predavačica harmonike. Oni su, međutim, uvijek očekivali da ću se ja natjecati za teoretske predmete, no onda nisam bila toliko sigurna u sebe, nisam se osjećala spremnom. Godine 1997. odlučila sam, uz podršku kolega, kao vanjski suradnik, a potom i s docenturom nakon par mjeseci, početi i s pedagoškim radom. Znala sam govoriti da ću se, kada napunim pedesetu, u potpunosti posvetiti kompoziciji, uvijek sam mislila da će do tada završiti moje obaveze žene, mame, pa će mi biti lakše pronaći više vremena za skladanje. Moramo imati u vidu da je muškarcima zaista puno lakše, jer mi jednostavno imamo više obaveza. Ja jesam i marljiva i brza, no vrijeme je puno brže od nas, tako da nisam mogla toliko toga stići. Nastavljala sam, unatoč svemu tome, i vježbati i korepetirati i uključivati se u razne kombinacije. No, u komponiranje velikih djela s upitnom budućnosti izvedbe nisam se upuštala. Radije sam skladala za škole, za ono za što sam znala da ima svoju pravu svrhu, pa i potrebu.

- Dakle, nije se ostvarila Vaša želja da se prepustite isključivo skladanju?

- Nije, nije još, ali to je i normalno. Očekujem da ću još dugo biti aktivna za sve. Ustvari, ako je čovjek iskren prema samome sebi, kao u svakoj stvari pa tako i u kompoziciji, tada zna da mora sazrijevati, sakupljati iskustva. Sa zrelošću se čovjek osjeća sigurnijim, a meni to jako odgovara, jer ja nisam osoba koja olako daje vani ono što stvara. Čekam.

- Uspijevate li pratiti vlastiti stilski razvoj na umjetničkom putu. Kreće li se on smjerom kojim ste željeli?

- Pa, da, naravno da se pratim, no on nema jednu konkretnu smjernicu, putanja tog sazrijevanja zapravo ovisi o namjeni mojih kompozicija. Ako je, primjerice, riječ o ansamblu suvremene instrumentalne kombinacije, onda on i određuje jedan takav pristup skladanju. S druge strane, ako nešto radim za naše podneblje, za domaću, masovniju publiku, onda se trudim da to bude i manje zahtjevno.

- Zanimljiva je zapravo ta činjenica da je određena skladateljska stilistika predodređena namjenom produkcije, a ta ista namjena uvjetovana je realnom ponudom izvedbenih snaga. Tako je barem u Istri.

- Jasno. Što je ansambl i solist kvalitetniji, to je izvedba kvalitetnija, pa i poprima jednu sasvim specifičnu formu. Ukoliko, naime, izvođač nije u mogućnosti, ili u stanju, na takav način reproducirati djelo, ako ga ne doživi, ako ne zna pročitati atmosferu između nota, ona gubi svoj smisao. Nama je, stoga, vrlo važna praizvedba, a kvaliteta reprodukcije je pitanje sreće. Također je, a posebno suvremenim skladateljima, od izuzetne važnosti razgovarati s interpretom jer ga se na taj način lakše usmjerava, prenose mu se ideje, energija. Nažalost, nisam uvijek u mogućnosti sudjelovati i u takvom radu.

Inspiracija

- Je li Vam ponekad određeni solist ili ansambl bio inspiracija za pisanje određene kompozicije?

- Je, jako često, posebno posljednjih godina. Ranije, dok sam bila više vezana za glazbena natjecanja, dešavalo mi se često da prepoznam učenika kojem je trebalo namijeniti određenu kompoziciju, i to mi je odmah davalo određene inpute za kreiranje. Bilo je i situacija da sam svojim učenicima, svakom ponaosob, znala pronaći temu. One i danas postoje, po nekim sam konkretnim imenima i ispisala cjelovita djela. To me je oduvijek strašno privlačilo.

- Je li Vas katkad prevarila vlastita intuicija i dovela Vas do neželjenog rezultata?

- Naravno. Često se desi da u sebi osjetim, čujem, no kada to pretačem u notno pismo, ono ne govori, ne prenosi ono što osjećam. U tim momentima jednostavno ne znam kako iskoristiti određenu emociju. No, ti neočekivani rezultati odvlače te u nekom drugom smjeru. Preferiram da kada mi dođe inspiracija, poriv za stvaranjem, skiciram ideju i ostavim je sa strane, ukoliko nisam u mogućnosti tretirati je. Ostavim je da je ne bih deformirala. Konstanta rada je, međutim, jako važna, jer snaga nakon dugo vremena nestaje. Kada osjetim da u meni nešto kuha, moram to odraditi do kraja.