Piplović: Uvjerena sam da ću biti oslobođena

Asja Piplović

Piše Sniježana MATEJČIĆ
Snimio Milivoj MIJOŠEK

POREČ - Bujska odvjetnica Asja Piplović, jedna od osumnjičenih u korupcijskoj aferi u Hrvatskom fondu za privatizaciju, čiji se detalji ne znaju ni mjesecima nakon spektakularnih uhićenja u sklopu akcije »Maestro«, uvjerena je da joj pritvor neće biti produžen i da će u nedjelju, 16. rujna, biti na slobodi.

Rekla je to potpisanoj novinarki, koja je početkom rujna uspjela posjetiti Piplović u zatvoru u Remetincu bez ikakvih komplikacija i provjera. U petnaest minuta razgovora Piplović je bila vedra i samouvjerena. Napomenula je da je zahvalila predsjedniku Stjepanu Mesiću na jedinom odgovoru koji je dobila na svoja pisma (upućena i premijeru, predsjedniku HFP-a, saborskim zastupnicima…), ali i da se obratila međunarodnim institucijama, uvjerena da je njeno uhićenje bespredmetno, odnosno da Državno odvjetništvo i USKOK nemaju stvarnih dokaza protiv nje.

Tko je u stvari odvjetnica Asja Piplović i kako se našla ne samo u središtu afere u vezi davanja i primanja mita prilikom prodaje državne imovine putem Hrvatskog fonda za privatizaciju, nego je k tome okarakterizirana i kao »organizatorica zločinačke grupe«? Kako je od odvjetnice koja je početkom 90-ih zastupala pro bono žene na Bujštini odjednom postala odvjetnica koja računa na nagradu od pola milijuna, odnosno milijun eura? Koliko je istine u pričama koje su u javnosti ispričane nakon uhićenja u akciji »Maestro« o privatnom i poslovnom životu Piplović? Pokušajmo na osnovu činjenica i zasad nepotvrđenih informacija rekonstruirati priču.

Piplović je, istina, u Buje davno doselila iz Dalmacije, gdje su joj ostali otac, majka i dva brata, obojica sudionici Domovinskog rata, ali nijedan nije, kako se pisalo, policajac. Piplović ima dva sina – jedan od njih je punoljetan, drugi je maloljetan. Sama brine o djeci otkako se rastala od muža prije više od desetljeća. S čovjekom za kojega se poslije udala, a nekim je čudnim slučajem nestao prošlog mjeseca, nije imala djece i bila je s njim u braku jedva godinu dana. Koliko je poznato, Piplović ima kuću i poslovni prostor u Bujama, koji su, navodno, pod hipotekama. Za mlađe dijete, koje pohađa srednju školu, plaća školarinu, a stariji sin je odgodio odlazak na studij u Italiju jer je obitelj nakon uhićenja majke ostala bez prihoda. Sinovi Asje Piplović žive s umirovljenim djedom i bakom u kući u Bujama. Stariji sin bezuspješno pokušava pronaći bilo kakav posao.

Mali Maj spojio Piplović i Marasa

Prvi »veliki« posao Asje Piplović koji je odjeknuo u javnosti bio je onaj za Grad Poreč. Piplović je »posredovala« u prodaji poduzeća Mali Maj, koje je bilo u vlasništvu Grada Poreča i HFP-a u jednakim omjerima, a prodano je na javnom natječaju HFP-a za 14 milijuna kuna Hypo Alpe-Adria Consultantsu, koji je tada zastupao Darko Požarić iz TIM-a 90. Na tom je slučaju počela suradnja Piplović i ondašnjeg porečkog gradonačelnika Josipa Marasa. On je njen odvjetnički ured angažirao da dovrši posao zamjene nekretnina s Riviera holdingom, odnosno da se s nekadašnje terase gradske kavane sudskim putem deložira ugostitelj koji je tvrdio da ju je kupio od Riviera holdinga zajedno s prostorom kavane. Grad je tu terasu uklopio u javni prostor rive, a zauzvrat je Riviera holding od Grada dobio građevinsku parcelu. Taj neugodan posao, koji se razvlačio nekoliko mjeseci, Piplović je u relativno kratkom roku uspjela riješiti u korist Grada i ta je priča bila dovršena. Ali, nekoliko mjeseci kasnije javnost je saznala da je gradonačelnik Maras nastavio suradnju s njenim odvjetničkim uredom bez ugovora, samo na temelju 13 poznatih punomoći.

Taj posao, za koji je bila angažirana Piplović, trebalo je odraditi nekoliko godina ranije - uknjižiti Grad na zemljište unutar građevinskog područja koje se još obrađuje kao poljoprivredno, a čiji je pravni prednik uglavnom bila nekadašnja Općina Poreč. Za taj posao Piplović je Gradu poslala račun na gotovo 750.000 kuna, koji nije plaćen, jer se pobunilo najprije Predsjedništvo IDS-a, a onda i Gradsko vijeće. Sada se vodi sudski spor, nakon što je o slučaju raspravljalo i posebno radno tijelo Poglavarstva, a pribavljeno je i mišljenje Odvjetničke komore. Piplović je za ranije poslove uspjela iz gradskog proračuna naplatiti navodno oko 406.000 kuna u 2003. i 2004. godini, a od toga je, navodno, 73.200 kuna odvjetnici plaćeno za »tehničku koordinaciju, pripremu i izradu ugovora o ustupanju osnivačkih udjela Malog Maja«. U međuvremenu su se IDS i Maras razišli, on je izašao iz stranke i osnovao nezavisnu listu, a na čelo Grada nakon izbora 2005. godine došao je tadašnji šef porečkog IDS-a Edi Štifanić, čime je suradnja s odvjetničkim uredom Piplović prekinuta. Doduše, pokazalo se kasnije, samo formalno. Maras je, prije kraja svoga mandata, angažirao zagrebački odvjetnički ured Rajke Narančić-Kreča, koji je trebao pred sudom zastupati Grad u dva sudska spora koja je pokrenula Piplović. Sadašnja IDS-ova garnitura na čelu Grada shvatila je u jednom trenutku da iza toga odvjetničkog ureda, navodno, stoji Piplović i njen poslovni partner, zagrebački poduzetnik Mladen Jandriček.

Angažirala Jandričeka zbog bolesti

Piplović je, kako nam je sama rekla, Jandričeka angažirala nakon što se razboljela pa nije fizički više mogla pratiti tempo druženja s potencijalnim klijentima i poslovnim partnerima. Kakav je Jandriček suradnik, s kojim posebnim sposobnostima, nismo uspjeli saznati, zbog tajnosti istrage u slučaju »Maestro«. Piplović je jedino rekla da »Mladen pozna puno ljudi na utjecajnim pozicijama«. A tko je Jandriček također nismo uspjeli rasvijetliti. Postoji samo tvrdnja Piplović da je do kraja 90-ih bio angažiran u poduzeću Domovina, onom istom koje se sada replicira pod palicom Stjepana Tuđmana. Je li Jandričekov posao bio i ne pustiti potencijalne klijente da se predomisle, to tek treba dokazati. Naime, Edo Kos, prvi čovjek porečkog IDS-a i član Gradskog poglavarstva, za naš je list dao kratak intervju nakon uhićenja Piplović, u kojem je ostavio otvorenom mogućnost da je bomba podmetnuta lani u njegov automobil na parkiralištu gradske uprave povezana s vinovnicima akcije »Maestro«.

Piplović je, s druge strane, zadržala »nadzor« nad slučajem uknjižbe spornog zemljišta na Grad zato što je bila uvjerena da to može provesti i da bi to bilo ustanovljivanje sudske prakse i načina uknjižbe zemljišta na jedinice lokalne samouprave, o čemu smo također opširno pisali u našim novinama. Po sadašnjem zakonu, to je neprovedivo: gradska vlast dobila je takvo mišljenje i od dva neovisna stručnjaka pa je Grad odustao od toga predmeta. Piplović je uspjela uknjižiti Grad na 2,3 milijuna četvornih metara zemljišta, 31 stan, 14 drvarnica, 33 poslovna prostora, jedno skladište i 52 zajedničke prostorije u zgradama. Maras je procijenio da je to Gradu donijelo vrijednost od 80 milijuna eura, a činjenica je da su te nekretnine bile nesporno gradske, samo ne i uknjižene.

Prijetnje USKOK-om

Piplović i Jandriček uhićeni su nakon HFP-ovog javnog natječaja za prodaju zemljišta na porečkoj Facinki u kojem je jednog potencijalnog kupca (porečku tvrtku TIM 90) zastupala Asja Piplović. Podsjetimo, prije nego što je HFP objavio javni natječaj za prodaju toga zemljišta, Štifanić, Kos i predsjednik HFP-a, odnosno potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva Damir Polančec javno su više puta rekli da će Vlada to zemljište dodijeliti Gradu, da bi se iz njegove kasnije prodaje financirala gradnja nekoliko javnih objekata, među ostalima i sportske dvorane koja bi trebala biti dovršena prije početka svjetskog rukometnog prvenstva. Unatoč javnom obećanju, zato što država nije mogla na Grad prenijeti to zemljište bez naknade a da posao bude u skladu s postojećim zakonima, HFP se nespretno odlučio na javni natječaj. Među pet ponuda koje su stigle za to zemljište država je izabrala onu Grada Poreča, koja je novčano bila najmanje izdašna, a ne najveću, koju je ponudio klijent Asje Piplović.

Zato je odvjetnica krenula braniti dogovoren posao – pisala je na adrese predsjednika i potpredsjednika Vlade Ive Sanadera i Damira Polančeca, predsjednika države Stjepana Mesića, ministara, saborskih zastupnika… upozoravajući da je u slučaju prodaje Facinke prekršen zakon, jer je na javnom natječaju izabran unaprijed dogovoreni, a ne najbolji ponuditelj, što će državnu blagajnu oštetiti za najmanje desetak milijuna kuna. Prijetila je obznanjivanjem informacija USKOK-u i međunarodnim institucijama. Odgovori nisu stizali, osim iz Ureda predsjednika, koji je odvjetnicu uputio da se obrati nadležnim organima ako sumnja u protuzakoniti posao. Piplović je u međuvremenu uhićena zbog sumnje u korupciju, a kod njenog poslovnog partnera Jandričeka pronađen je, navodno, dokument s pečatom odvjetničkog ureda Piplović, koji je inkriminira.

Nismo uspjeli utvrditi što točno piše u tom dokumentu, no što god to bilo, može teretiti odvjetnicu eventualno za posjedovanje tajnih informacija ili nuđenje mita, ali ne i za davanje, jer posao nije dovršen. Očito su u slučaju »Facinka« od novca veću težinu argumenta imala javna obećanja političara u korist »javnog interesa«. Ili su, jednostavno, neki ljudi u strukturi upravljanja HFP-om slučajno ili namjerno isključeni iz podjele pola ili čitavog milijuna eura odvjetničke nagrade, koliko je Požarić ugovorima obećao isplatiti Piplović ako dobije zemljište. Zanimljivo, ali baš u trenutku kad je Ivan Gotovac, jedan od uhićenih potpredsjednika HFP-a, počeo javno govoriti o tome da nijednu odluku nije donio bez znanja i suglasnosti Upravnog odbora HFP-a, istraga je proglašena tajnom.

Ljubo Jurčić odobrio prodaju Malog Maja

Zašto je Piplović ipak produžen pritvor, iako posao za koji je navodno optužena – kako se prema svim dosadašnjim kalkulacijama u medijima može pretpostaviti – nije dovršen? Ako je vjerovati općoj klimi stvorenoj u javnosti da je poticaj za »Maestro« krenuo iz Poreča, logično je posumnjati u druga dva »porečka posla« u koja je Piplović bila uključena. Prvi je bio prodaja Malog Maja. Ugovor s Piplović za taj posao u Gradu nije postojao, ali je moguće da je tadašnji gradonačelnik angažirao Piplović na temelju punomoći. Međutim, na račun prodaje gradske i HFP-ove tvrtke odvjetničkom je uredu, kako je otkrilo povjerenstvo Poglavarstva zaduženo za utvrđivanje posla odvjetničkog ureda, isplaćeno 73.200 kuna, iako Piplović tvrdi da za taj posao iz proračuna nije dobila ni lipe. Je li radila i za kupce?

U pregovorima o prodaji poduzeća tadašnji direktor Zdenko Tomčić nije sudjelovao, kako je tada rekao za naše novine, nego su priču vodili gradonačelnik Maras i ondašnji (studeni 2003. godine) v. d. predsjednika Fonda zadužen za sektor privatizacije Krešimir Starčević, a kupca je predstavljao Požarić. Poduzeće procijenjeno na 11,9 milijuna kuna prodano je za 14 milijuna Hypo Alpe-Adria Consultantsu. U to je vrijeme ministar gospodarstva i predsjednik Upravnog odbora Fonda bio Ljubo Jurčić, sadašnji kandidat SDP-a za premijera. Valja napomenuti da je poduzeće Mali Maj čitavo vrijeme svoga postojanja bilo neaktivno, a jedina njegova vrijednost bila su 15.832 četvorna metra zemljišta i 10.943 četvorna metra nedovršene zgrade. Godinu i pol dana kasnije gradonačelnik Maras je na izmaku svoga mandata prodao 20.000 četvornih metara zemljišta uz ono koje pripada prodanoj tvrtki, a jedini ponuditelj bio je Hypo Consultants. Cijena zemljišta bila je 1.500 kuna po četvornom metru. Dakle, da je Mali Maj prodan samo kao zemljište po toj cijeni, država i Grad inkasirali bi 10 milijuna kuna više. Ali, tu nije kraj priče, jer su Grad i država trebali namiriti i vjerovnike Malog Maja po sudskoj nagodbi – po 3,5 milijuna kuna. Tko je to platio?

Asja Piplović »otvorila oči« Mladenu Bajiću?

Za sudske tužbe tvrtki Subkonto i Eurokom znalo se i prilikom prodaje, a na naše izričito pitanje, prije potpisivanja ugovora s Hypo Consultantsom, iz HFP-a smo dobili odgovor da sva potraživanja na sebe preuzimaju Grad i država, ali da su veliki izgledi da te sudske procese dobiju. Pokazalo se sasvim drugačije. A naknadno je stigao i račun na 1,5 milijuna kuna za riječki odvjetnički ured i troškove nekadašnjeg direktora Zdenka Tomčića. Tko je njih platio?

A nakon ovog posla, u kojem je kao v. d. predsjednika potpisao prodaju tvrtki kćeri Hypo banke, Starčević je prešao profesionalno u Upravu te banke, kupio kuću, navodno vrijednu milijun eura, stan u Rovinju i zemljište u Balama. I protiv njega je pokrenuta istraga zbog sumnji u malverzacije s još devet osoba prilikom prodaje starigradskog hotela »Alana«, ali spominju se i Mali Maj te hotelsko poduzeće Primošten.

Drugi porečki posao odvjetničkog ureda Piplović koji se tiče pokušaja uknjižbe 16 milijuna kvadrata zemljišta na Grad Poreč, a od kojega je Grad odustao, navodno jedino zato što je bio neizvediv po sadašnjim zakonima, dobio je nedavno zanimljiv nastavak – državni odvjetnik Mladen Bajić otvorio je istragu u HFP-u zbog navodne protupravne koristi koju su u privatizaciji novi vlasnici mahom hotelskih poduzeća stekli, jer su se knjižili i na zemljište koje nije moglo biti prodano. Je li Državno odvjetništvo slijedilo i trag koji je Piplović ostavila pripremajući sudske tužbe u korist Grada Poreča?

Kolega Goran Prodan pisao je detaljno o tom poslu – radilo se o zemljištu mahom u porečkom priobalju koje je unutar građevinskog područja, ali se koristi kao poljoprivredno, a tvrtke koje ga koriste nisu ga unijele u svoj društveni kapital prilikom pretvorbe. Po članku 47. Zakona o privatizaciji, »dionice, udjeli, stvari i prava koji nisu procijenjeni u vrijednosti društvenog kapitala pravne osobe na temelju Zakona o pretvorbi, prenose se Fondu, ako ne postoje razlozi za obnovu postupka, odnosno ako prijenos ne utječe na postojeću tehnološku cjelinu«. Pokušaj Piplović da uknjiži Grad na zemljište koje tom zakonskom odredbom pripada Fondu sud je odbio, ali Piplović nije odustajala. Čak ni kad je početkom ove godine Agrokor, odnosno Agrolaguna izgubila sudsku tužbu kojom su pokušali osporiti vlasništvo Fonda nad zemljištem koje koristi tvrtka. U slučaju 500 hektara zemljišta u porečkom priobalju, koje je nekadašnja Općina Poreč dala na korištenje bivšem PIK-u, argument odvjetnice bio je da ne postoji pravno slijeđenje od PIK-a do Agrolagune pa to zemljište pripada Gradu kao pravnom sljedniku nekadašnje Općine, a ne državi.

Bi li to bilo moguće dokazati u sudskom sporu? Piplović još tvrdi da bi. Zašto Grad nije riskirao? Možda je odvjetnička nagrada bila prevelika u odnosu na rizik kojem bi se Grad izložio. U svakom slučaju, Piplović tvrdi da nema argumenata koji bi potkrijepili njenu krivnju i uvjerena je da će biti oslobođena. S druge strane, Piplović o svojim poslovima nije šutjela pa ima svjedoka čiji bi je iskazi mogli »pokopati«, ako se pokažu istinitima. Ali, ako je olako govorila pred drugima o poslovima koje je vodila, lako je vjerovati da bi jednako rječita mogla biti i u istrazi. A Piplović, izgleda, puno zna.