Sjetimo li se Vukovara dovoljno često i jesmo li ponekad nezahvalni na njegovu daru slobode koju svi uživamo? (by Zlevak)
Nedavno smo obilježili šesnaestu godišnjicu vukovarske tragedije. U medijima se vrlo često koristi sintagma „Dan pada grada Vukovara.“ Ja se s time nikako ne mogu složiti. Ako gledamo čisto vojnički, pad jednog grada nakon određenog vremenskog perioda borbi obično se veže uz pobjedu jedne i poraz, tj. uzmak druge vojske. Vukovar nije pao, on je okupiran. Zašto? Zato što u grad nisu ušli časni neprijateljski vojnici koji su vojno-strateški bili bolji i snalažljiviji, već su u grad ušle životinje, psi lutalice, hijene i vukodlaci željni krvi. Iako naravno ne mogu, niti želim opravdati odmazdu koja je uslijedila nad hrvatskim vojnicima, možda ju mogu razumjeti obzirom na gubitke koje su hrvatski vojnici nanijeli neprijateljskima. Ali odmazda nad djecom i ženama, to nikako ne mogu razumjeti. Ono što je vrlo važno jest to da su grad branili obični ljudi, tokari, pituri, ribari, pekari, nastavnici, dakle sasvim obični ljudi koji su se u jednom trenutku našli pred odlukom pobjeći ili ostati. Bez vojničkog iskustva, niti malo nisu dvoumili što učiniti. Ne samo Vukovarci, već niti stanovnici drugih gradova naše zemlje. Malo se priča o tome da su u grad kao dragovoljci stizali i Istrijani, pa i Porečani. Tome bi svakako trebalo posvetiti puno više riječi.
Grad su branili i profesionalni vojnici, bez čijeg rukovođenja obrana zasigurno ne bi bila tako otporna, ali je obol kojega su dali obični ljudi, bez vojničkog iskustva, zaista nemjerljiv. Kako zaustaviti kolonu od 10-ak tenkova sa samo dvije mine? Svaki će iskusniji profesionalni vojnik reći - ”nikako”. No, onaj mali, nepobjedivi čovjek (ne bi me čudilo da je to bio baš Istrijan, obzirom na našu dosjetljivost i otpornost) dosjetio se kako. Treba jednostavno cijelu kolonu namamiti u usku ulicu, i uništiti ili onesposobiti prvi i zadnji tenk. Tada oni između ne mogu ni naprijed ni natrag, i postaju laka meta za diverzije plinskim bocama i molotovljevim koktelima.
Takvih priča ima na stotine, i svakako, o tome se premalo priča, o tim malim ali velikim sudbinama. Vukovar je toliko intrigantan, iako su jednako junački otpor pružili i Dubrovnik, Gospić, Novska, intrigantan upravo zbog toga što se misterija njegova pada niti danas ne zna. Posebno ako u cijelu priču uključimo i nedavno izrečene presude „vukovarskoj trojici“. Tada ta rana još više boli.
No, što smo naučili iz vukovarske tragedije? Kako to iskustvo primijeniti na svakodnevni život? Vukovarski su branitelji pokazali da se protiv jačih i snažnijih, opasnijih i nedodirljivijih ipak može. Samo treba biti dovoljno uporan i dobro organiziran, i na kvalitetan način upotrijebiti sva sredstva koja stoje na raspolaganju, koliko god ona prividno beskorisna bila.
Što to konkretno znači?
Vukovarski su se branitelji borili, živjeli i umirali ne samo za obranu grada, već i za bolje sutra. Za sutra u kojemu će pravda biti ključna riječ naših života. U kojemu će pošten rad, i jednako tako poštena nagrada za rad biti sastavni dio naših dana. Situacija je ipak nešto drukčija, no, oni su nam pokazali da se treba boriti protiv nepravde.
U situacijama kad trpimo nepravdu i nepoštenje, vrlo često se, posebno u ovom istarskom podneblju, oslanjamo na naš odgoj i tako beskorisne riječi „sidi doli i stani cito“. Ali, to je krivi način! Protiv svakog oblika nepravde trebamo se boriti. Protiv nepoštenih poslodavaca, protiv korupcije, protiv laži. Postoje zakoni, pravilnici, koje nam se ne da čitati, ili ne vjerujemo da nam mogu pomoći, a vrlo se često upravo u njima krije rješenje. To govorim iz vlastitog iskustva. Postoje udruge, a ako udruga nema, treba ih osnovati. Na kraju, postoje mediji, kojima se možemo obratiti u slučajevima pretrpljene nepravde. Sam pojedinac ne može, naravno protiv velikih sustava, ali uz dobru organizaciju, nema te snage koja se može oduprijeti protuudaru obespravljenih malih ljudi.
Pogrešno je odmah u početku posustati, predati se. Učimo od primjera vukovarskih branitelja. Oni su nam pokazali put, oni su ustali u obranu mog prava da studiram, u obranu mog prava da radim, oni su ustali u obranu tvog prava, dragi čitatelju, da živiš svoj život. Zbog njih, i njihove žrtve treba se boriti protiv svih oblika nepravde, jer oni ovakvu Hrvatsku nisu priželjkivali, u to sam siguran.
Još jednu stvar moram istaknuti.
Svi se mi vrlo često budimo mrzovoljni, bez želje za odlaskom na posao, bez želje da unesemo vedrinu u svoju obitelj i svoje radno mjesto. Nezahvalnost na slobodi i ovoj našoj zemlji je ponekad zapanjujuća. Ja sam prvi takav. Ali, barem u ovo vrijeme, kada ustanemo bez ikakve volje za bilo čim, sjetimo se da su jednom, u jednom gradu živjeli vojnici, koje nitko nije pitao kakve su volje. Za dobro jutro imali su tenkovske napade i topovske kanonade. I nisu se bojali. Iako to nisu znali, borili su se i za mene i za tebe, dragi čitatelju. I zbog nas dvojice ustajali su, i neprijatelju koji je nesmiljeno rušio grad, slali su poruku SAMO VI RUŠITE. NE ZNATE DA SU NAM RUŠEVINE NAJBOLJI ZAKLON. A MI VAS ČEKAMO! Sjetimo se koliko smo ponekad nezahvalni na ovom daru slobode.
Fotografije snimili: Mateo Sardelin i Dražen Požarić (travanj 2002.)
