Koliko smo daleko od istinskog Božića? (by Zlevak)

Poštovane čitateljice, cijenjeni čitatelji, približilo nam se vrijeme Badnjaka i Božića, meni najljepšeg doba u godini.

Iako djeluje prazno, i naš grad u ovo doba godine poprima nekako toplije lice, osjeti se i ovdje osjećaj nekakvog mira i ljudske topline.

Nažalost, sve to traje samo do dana iza samog Božića, jer tada opet jedni drugima postajemo neprijatelji.

Dobro, to je već jedna dublja i drukčija tema od ove današnje.

Sjećam se razdoblja stare držav, kada je Božić bilo zabranjeno slaviti. Ako se dobro sjećam, na sam dan Božića još je trajala nastava u obrazovnim institucijama. Srećom, tim je danima ipak došao kraj. Sa dolaskom nove države zaživjela je i sloboda vjerskog izražavanja. Kako je katolička vjera u Hrvatskoj bila oduvijek usko vezana uz pojam hrvatske opstojnosti, sa osamostaljenjem naše države jačala je i želja za potenciranjem našega katoličanstva (u povijesti su svećenici i fratri bili taj stup koji su, održavajući blisku suradnju sa pukom, omogućili da se pripadnost hrvatskom narodu ne izgubi pod plimom svim mogućih država i vojski koje su htjele suprotno. Nadam se da ima još onih koji su kao i ja ponosni što u našoj hrvatskoj povijesti izuzetnu ulogu imaju i naši Istrijani poput Jurja Dobrile, Bože Milanovića, Miroslava Bulešića…Osim svećenika, tu su svakako i Joakim Rakovac i slični heroji o čijim se žrtvama i požrtvovnom hrvatstvu jako malo govori).

Ne mogu zaboraviti, a to, naravno, niti ne želim, svoj prvi Božić u slobodnoj državi. Obzirom da je vladala opća opasnost, večernje mise nije bilo, a po povratku sa jutarnje mise u meni se budio ponos i prkos koji je do neba slao poruku da se ne bojim. Jer upravo po povratku sa jutarnje mise oglasila se i zračna opasnost, kad su Poreč nadlijetali avioni JNA kao upozorenje da je ona još uvijek tu i da niti Istra neće biti pošteđena. Ne ponovilo se.

Dobro je, naravno, da se Božić može javno slaviti, da je taj dan državni blagdan, kao što je dobro i da ostale vjere imaju pravo na svoje blagdane i pažnju javnosti. Ali, jedna me stvar ipak smeta: mislim da smo značenje Božića pogrešno shvatili. Svuda su oko nas plakati sa pozivima na korištenje božićnih popusta. Čak se ide toliko daleko pa se nude posebni božićni popusti na alkoholna pića, posebne božićne ponude video igara, posebna božićna izdanja Playboya, priređuju se basnoslovno skupi božićni banketi…

Ono što nije bilo dozvoljeno u bivšoj državi, sad je krenulo u potpuno drukčijem smjeru: Božić je postao dan potrošnje.

Razmišljamo kako za Božić moramo kupiti poklon ovome, onome, svim mogućim prijateljima i neprijateljima. Ne razmišlja se toliko o otplati rata kreditnih kartica koliko o što široj lepezi poklona i posjeti što većem broju supermarketa. Popusti i ponude su toliko primamljivi da je i meni teško odoljeti.

No, Božić je ipak nešto puno svetije od ovih prolaznih i prizemnih momenata kakvi su pokloni.

Što bi Božić zapravo trebao predstavljati?

Dopustit ćete mi uvođenje teološke kategorije: ako gledamo opis u Svetom Pismu, Isus Krist rodio se u štalici, u malom selu i zabiti. Čak niti u konačištu, već baš u štalici.

Mislim da svi možemo zamisliti tu sliku zimske idile u štalici, sa jedne strane oganj, a sa druge krzna i dah životinja stvaraju nevjerojatnu toplinu. Već je davno ponoć prošla, a Josip (obzirom da je po struci bio stolar, pa po tome vjerojatno i snažan muškarac) štiti svoju obitelj, Mariju i dijete. I premda su bez ičega, osjećaju se sigurno i blaženo.

Upravo u tome leži bit Božića: u toplini i blizini obitelji, stvaranju zajedništva i posebne bliskosti obitelji u ovo božićno vrijeme. Simbolika jaslica i štalice leži u tome, rekao bih, da nisu bitni pokloni, niti izgled i veličina kuće, već snaga obitelji.

Sjećam se nekih svojih kolega i prijatelja koji su za Božić dobivali motore i skupe satove, te pojačani džeparac. Danas je većina tih ljudi u komunama ili po zatvorima, jer se potenciranjem potrošnje i obveznog poklona još od malih nogu od djece stvaraju materijalisti i instrument za dokazivanje moći, koji usađeni materijalizam kasnije prenose kroz cijeli svoj život.

Skupim poklonima i izdašnim džeparcem pojačava se želja i za onim zabranjenim, kao što su droga i alkohol. I onda se čudimo što nam djeca idu krivim putem.

Pretvaranjem Božića u dan potrošnje pretvaramo se u potrošačko društvo koje u ime vjere kupuje i troši, uživa u hedonističkom ludilu, što u određenom smislu i nije toliko daleko od ubijanja u ime vjere.

Božić bi trebao biti dan rezerviran samo za obitelj. Ona na taj dan mora biti primarna. Dijete če, ali i mi odrasli, puno dulje pamtiti toplu riječ, zagrljaj, oprost, jednu sasvim malu gestu pažnje od poklona kojeg ćemo prije ili kasnije izgubiti.

Božić bi nam zapravo trebao biti svaki dan.