Di si bija, bija, bija, kad je grmilo............

Ispred, daleko ispred nagomilanih tekućih ekonomskih, gospodarskih i infrastrukturnih problema, u srži samog bitka naše nacije nalazi se problematika tko je, kome, kada i gdje bio u ustašama, a tko u partizanima. Čak nijebitno ni je li tko bio u domobranima, obzirom da je osnovni problem razlikovanje crvenih i crnih, odnosno partizana i ustaša.

Ne nalazi se vremena za  rasplamsavanje problematike porasta abortusa po našim selima i gradovima, nije bitna ni poražavajuća slika općeg  stupnja naobrazbe naše djece, niti činjenica da je većina mladih ispod 15 godina imala direktan doticaj sa drogom, alkoholom, seksualnosti, ubojstvima... Bitno je, od nacionalne važnosti, tko je pripadao ustaškim a tko partizanskim formacijama!

Ne bi to bilo ništa čudno da se u takve rasprave, verbalne i šakačko-ubilačke, ne uključuju mladi ljudi. Ustaške kape na glavama golobradih posjetitelja koncerata, visoko uzdignuti  stijegovi srpa i čekića na mladeži koja se diči pripadnosti komunističkoj orijentaciji (a zapravo  i jedni i drugi to čine kako bi istaknuli prikrivene frustracije koje nose, niotkud drugdje nego iz svoga doma) ono su zapravo što treba zabrinjavati sve koji su direktno ili indirektno uključeni u bilo kakvu vrstu obrazovanja naše mladeži.

Jadno, dapače, bijedno je bilo gledati u sredstvima javnog informiranja dvije zaraćene skupine na trgu Maršala Tita u Zagrebu, koje se uvredama pokušavaju dokazati kao sljedbenici jedine ispravne doktrine. Razumijem starije ljude, oni su ili direktno ili indirektno sudjelovali u tragedijama koje su njima ili njihovim obiteljima nanesene za vrijeme rata i poraća od 1941. naovamo, ali ponavljam, mladima u tim razmiricama nikako ne bi trebalo biti mjesto. 

Pođimo od same geneze problema. Ja nisam povjesničar, ali nastojim što je moguće dublje upoznati povijest kako bih iz nje naučio određene stvari. Kako je došlo do podjele na crvene i  crne? Potrebno je istaknuti povijesnu činjenicu da je dio Hrvatskog naroda u proglašenju NDH imao jednu od mogućnosti stvaranja samostalne države. Kod većine ljudi to je izazvalo početno oduševljenje, poglavito u krajevima koji su trpili represiju od strane određenih drugih nacija.  Kasnije, kada je na vidjelo isplivala cijena takve samostalnosti - logori, deportacije, dodvornički status prema Trećem Raichu - oduševljene je splasnulo. Kao alternativa takvom osamostaljenju javlja se partizanski pokret, koji je oružanom borbom nastojao uspostaviti realnije osnove samostalnosti. Kasnije je i to zavšilo kako je završilo – u jedinstvenoj Jugoslaviji. U tom svjetlu, određene regije države, koje se nisu slagale sa priklanjanjem partizanskom pokretu, koji je u svojim temeljima imao i određene kategorije komunizma kao takvog, ostale su privržene  ideji NDH, kao oponentnom otporu partizanskim i četničkim zločinima. Jednako tako, drugi dio države koji se nije slagao sa zločinima i privrženosti fašističko-nacističkoj ideji,  ostao je privržen partizanskom pokretu. I to je uvjetovalo polarizaciju ondašnjeg stanovništva, koja je takva ostala do danas.

Vrlo često u intelektualnim krugovima čujem pitanje: "Zašto je Istra, kao i Primorje, uvijek bila više orijentirana prema lijevoj opciji?" a odgovor je više nego jasan: nakon dugostoljetnog razdoblja u kojem je Istra zajedno sa Primorjem bila dio svakakvih tvorevina, (a što je najbitnije, bila je dio tih tvorevina zbog toga što su se ondašnji hrvatski vladari poigravali Istrom, pa i prodavali ju ili darovali drugim tvorevinama), partizanski je pokret bio jedini koji je Istri pružao mogućnost povratka u okrilje matice Hrvatske. Zato je ovaj dio bio, a i biti će, skloniji lijevoj opciji. Jednako tako, određeni dio trpio je represiju drugih tvorevina, pa će uvijek ostati vjeran desnoj opciji, obzirom da je proglašenje NDH bila jedina koja je pružala mogućnost oružane borbe protiv takve represije.

I na tome bi trebalo stati.

U udžbenike, pa i u opću naobrazbu, kroz raličite seminare i sjednice, trebalo bi uključiti objektivno sagledavanje ove problematike a povijest ostaviti analizi povjesničara. Ne učiti djecu da isključivim pristajanjem uz jednu od ovih opcija moraju pokazivati svoj stav, već ih učiti da je povijest u tim vremenima bila takva i da su jedni vjerovali u jednu opciju, a drugi u drugu, sve u želji da ostvare svoju težnju za vlastitom državom. Jednako tako, trebalo bi priznati i prokazati zločine i zločince, točno definirati što je zločin i dopustiti i jednima i drugima da oplakuju svoje žrtve.

Samo priznavanjem prava i jednima i drugima, dogovorom oko teze da su i jedna i druga ideja imale za cilj stvaranje samostalne države, samo priznavanjem da su i na jednoj i na drugoj strani počinjeni strašni zločini, samo učenjem naše djece da se ne vezuju niti uz jednu niti drugu stranu možemo utjecati na to da iz te povijesti svi zajedno učimo da mržnjom rađa mržnju a prihvaćanje povijesti i zajednički napor stvaraju bolje uvjete za kvalitetniji život.

Vrlo je važno da se takva doktrina uvede i u obrazovne ustanove, da se djecu uči objektivno sagledavati probleme, te da ih se uči istini koja ne počiva na mržnji. No, to mora, apsolutno mora biti popraćeno i kućnom edukacijom. Ako u školi djeca uče jedno, a doma ih roditelji tjeraju na suprotno (zbog toga što je njegov čukundjed bio ovo ili ono pa mora i ono tako razmišljati), opet će se događati slični skupovi i rađati djeca koja će mrziti sve što nije u skladu sa kod kuće im usađenim uskogrudnim razmišljanjima.

Čini se da se ovakvi skupovi, u kojima se narod, ionako osjetjiv na problematiku crven-crn, druka na skupove protiv suprotne strane, događaju uvijek kada se u državi događa nešto puno veće, kao što je havarija na moru, rast cijena, problem blokiranja pregovora sa EU ili ZERPA, kako bi se narod zabavljao ustaško-partizanskim, a ne stvarnim problemima. Slučajno ili namjerno, prosudite sami.

A što se tiče imena ulica, idealno bi bilo izbjeći njihovo nazivanje po imenima osoba koje bi mogle biti predmet svađa i mržnje, te u cilju nekakve pomirbe nazvati ulice po žrtvama i jedne i druge strane, a ne po vođama ideologija.

Na kraju krajeva, cijela je stvar krivo postavljena. Npr. Trg Žrtava fašizma. A što je sa žrtvama nacizma? Ili drugih ideologija?