Vježbaju i vježbaju, od srijede do petka, al se nisu maknuli dalje od početka

Nasilni napad na nečije zdravlje, ono najintimnije, zapravo je napad na nečije dostojanstvo! Pogotovo ako se radi o napadu na nešto što nekome predstavlja izvor prihoda. Poput devastacije ugostiteljskog objekta, taksija, laptopa... nečijih nogu.

Krvnički start na protivničkog igrača zapravo je dokaz nezrelosti i amaterizma ne samo osobe koja je to učinila, već i cjelokupnog sustava u kojemu takav divljak igra i živi. Trener, izbornik, nogometni manager, nakon što se opredijeli za neki klub ili reprezentaciju, mora biti svjestan da se opredjeljuje i za odgoj, ili, bolje rečeno preodgoj svojih podređenih. Tako to funkcionira, odnosno, barem bi trebalo funkcionirati u svim sustavima: poslovnim, sportskim i inim….

Razbijanje nekog lokala nedvojbeno vodi do opravdanog kaznenog gonjenja, u najekstremnijim slučajevima i do dugogodišnjeg zatvora. Napad na nečije zdravlje, na nečiji izvor prihoda, kao što je slučaj sa teškom ozljedom Eduarda, doveo je do zabrane igranja igrača koji je počinio taj strašan čin u, ako se ne varam, iduće tri utakmice.

Ovdje nema slučajnosti, to je teoretski, udžbenički primjer namjernog udaranja protivničkog igrača. A kazne za to nema.

Apel svih obožavatelja Eduardove igre, apel svih obožavatelja nogometa kao društvene, taktički zabavne igre, apel svih koji su proživjeli takvu traumu i opet će naići na zid nerazumjevanja i slijeganja ramenima uz banalno– nije bilo namjerno! Kao što nije bilo namjerno razbijanje stadiona na derbiju Hajduk-Dinamo, kao što nije bio namjeran napad na banke i štedionice, kao što nisu bile namjerne pljačke svih mogućih vrsta i dezena!

Divljake kao što je Taylor trebalo bi istog trena maknuti sa svih socijalnih zbivanja, jer su to ljudi koji na takav način rješavaju svoje nekakve komplekse. U ovom slučaju apsolutne podređenosti nečijem neprikosnovenom talentu.

Opravdanje koje se zadnjih dana provlači kroz tisak je apsolutno briljantno! DEČKO JE SAMO SLIJEDIO UPUTE SVOG TRENERA, KOJI JE INSISTIRAO NA GRUBOJ, MUŠKOJ IGRI PROTIV ARSENALOVIH NAPADAČA. ZBOG TOGA NE MOŽE BITI KRIV!

To je kvalitetno i oslobađajuće opravdanje, kao što je to opravdanje za ratne zločince koji svoje zločine opravdavaju činjenicom da su samo slijedili naredbe. E, pa, ako je samo slijedio naredbe, znači li to da je isto tako morao sam sebi slomiti nogu, ako bi mu to trener zapovijedio?

Jedna je stvar u ovoj priči vrlo indikativna, a jednako tako i vrlo intrigantna, a to su engleski način života i engleska bahatost! Da se nešto vrlo čudno događa sa engleskim nogometom, odnosno engleskim nogometašima, dala je naslutiti činjenica da su sa svih jačih natjecanja otišli već u najranijim fazama. Isto je dala naslutiti i činjenica da ni jedan veliki engleski nogometaš, po odlasku u neku drugu ligu, nije postigao iole važan uspjeh, osim možda modnoga!

A povrh svega, vrlo je prediktivna bila i izjava jednog engleskog napadača koji je kazao, nakon što ih je Bilić ponizio i drugi put – “ENGLESKA LIGA JE TOLIKO JAKA DA NITI JEDAN HRVATSKI IGRAČ NE BI MOGAO IGRATI U ENGLESKOJ REPREZENTACIJI!”

Svoju bahatost kombiniraju sa padom kvalitete svoje igre, pa u besciljnom lutanju u potrazi za opravdanjem za takvu lošu igru, ne nalazeći pravi odgovor, komplekse rješavaju agresivnim i divljim ponašanjem.

Englezi se diče svojim podvigom u suzbijanju navijačkih nereda na stadionima, što je doista bio nevjerojatan podvig. Stadioni bez pregrada za navijače presedan su u nogometnim analima, a engleske su vlasti represivnim mjerama i aktivnom kontrolom potencijalnih agresivnih navijača uspjeli od svojih navijača stvoriti kvalitetne promatrače te krasne igre – nogometa! Ali, samo na svojim terenima, jer čim izađu iz granica svoga otoka, ta se rulja pretvara u nezaustavljivu masu ludila i divljaštva. Sve zemlje strepe upravo od engleskih navijača. To je dokaz da su Englezi kultutni navijači samo kada tako moraju pokazati svoju dostojanstvenost sami sebi, i time si podizati ego. Divljaštvo koje ih prati kada izađu iz svojih granica samo je dokaz da su još uvijek na vrlo niskom stadiju evolucije! Ako su engleske vlasti i uspijele suzbiti nerede na stadionu, i maknuti divljake sa tribina, nisu uspjele predvidjeti mogućnost da isti takvi divljaci siđu na teren. Postoji mnogo engleskih igrača koji glase za najagresivniije nogometaše na planeti. I to je dokaz da se divljaštvo preselilo sa tribina na travnjake. Izgleda da u njima leži taj nekakav ratničko-gorštački, primitivni gen koji ih tjera da uživaju u nasilju, da potiču nasilje, pa ako se ono događa na terenu, a ne više na tribinama, nije bitno! Bitno je da ima akcije u grubosti.

Pogledajte samo njihovu ragbi igru! Nema mjesta zaštitnicima! Što igrač ima manje zubiju i cijelih kostiju, veća je zvijezda.

Kroz taj mali primjer, starta na Eduardu, može se isčitati ta dominacija velikih nacija nad malima, i uvjerenje kako takve nasilnike štiti upravo pripadnost toj naciji.

Englezi su, kažu neki, izumili nogomet (iako su tu igru izumili još i Maje i Asteci, ali eto)! Kao i rukomet, i nogomet je bio gruba i bezvezna igra, dok se loptom nisu počeli igrati Hrvati. Englezi su možda počeli, vježbali su tu igru, i još je vježbaju. Ne mogu se maknuti od te grube igre kakvu su ju i igrali u početku. Dok je u cijelom svijetu ta igra doživjela evoliciju u revoluciju. A oni i dalje vježbaju i vježbaju, od srijede do petka, al se nisu maknuli dalje od početka.