Tigar i Zmaj! Japanski film, a hrvatska stvarnost!

Debelo smo na tragu 70-ih godina. Kako zbog ponovnog aktualiziranja ženskih cipela od pluta, disproporcionalnih frizura, aktualizacije legalizacije marihuane, intenziviranja interesa za alternativnom glazbom, i naravno, zbog divljanja cijena nafte. Granica od 100 dolara za barel je odavno probijena! Koja je sve samo ne psihološka, jer, da je psihološka, utjecalo bi to na ljudsku psihu da učini sve da se divljanje smiri.

Kina je kriva za sve!! Ona diktira tempo potražnje, i svojim progresivnim rastom utječe na činjenicu da je potražnja sve veća, a ponuda sve oskudnija, pa se vlasnici bušotina moraju prilagođavati na takvu potražnju. Kina je kriva za sve, kao i sve ostale azijske zemlje! Ma dajte, molim vas. Kakva Kina? Ona zasigurno utječe na cijenu, ali ona nije jedini ponder koji tako drastično utječe na cijenu nafte. Zar rusko gospodarstvo ne raste, zar Amerika ne troši sve veće količine nafte zbog angažmana svojih tenkova, borbenih aviona i brodova u ratovima u Afganistanu, Iraku... Ako i samo Kina utječe na cijenu nafte, ona nije jedina silnica koja diktira cijenu. Nisu li možda vlasnici bušotina ti koji podižu cijenu dokle god mogu, čak i ako je potražnja samo nekoliko postotaka veća? Nisu li vlasnici bušotina odlučili iskoristiti priliku pa zgrabiti što je više moguće novca dok god je to moguće, (u situaciji kad nema alternative nafti), jer kada se pojavi novo alternativno pogonsko gorivo, cijena nafte će strmoglavo padati....

Ostavimo krivicu stvarnih i zamišljenih krivaca po strani, pogledajmo kako cijena nafte utječe na naš svakodnevni život. Dizel gorivo je prešlo granicu od 9 kuna. Kruh i mlijeko su također poskupjeli. Cijene prijevoza enormno su se povećale. Shvaćam, u ovakvo kriznoj situaciji, teško je održavati cijenu goriva na nekoj granici, ako instrumenti koji stoje na raspolaganju nisu adekvatni. Međutim, koriste li se nekakvi instrumenti uopće? Koriste li se instrumenti za zaštitu utjecaja porasta cijena goriva na porast cijena ostalih potrošnih dobara? Naravno, najidealnija situacija je zabrana porasta cijena, ali je to nemoguće, obzirom da i distributeri goriva plaćaju svojim dobavljačima povećane cijene sirovine.

Kroz medije se, kao instrument kontrole cijena, povlači mogućnost ukidanja ili smanjenja trošarina i različitih naknada. Međutim, to je samo privremeno rješenje koje ne može biti strategijsko. Strategijsko je rješenje, npr. dogovor sa svim distributerima goriva oko uspostave različitih scenarija za različite cijene goriva, i subvencioniranje cijene plaćanja dobavljačima na uštrb npr. saborskih mirovina i gradnje bespotrebnih infrastrukturnih projekata. Već se unazad dvije godine predviđao takav porast cijena, stoga je trebalo delegirati prioritete i načine djelovanja. Obzirom da je tad bila predizborna, odnosno izborna godina, rast cijena nije bio bitan problem niti jednoj stranci.

Ako se već cijena goriva ne može kontrolirati, može se kontrolirati porast cijena ostalih dobara. Država na tržišno formiranje cijena ne može utjecati, ali zajedno sa određenim institucijama može djelovati na modifikaciju cijena. Postoji sva sila udruga, radnih tijela, ekspertnih skupina koje su zadužene za praćenje cijena, studije oko utjecaja cijena na troškove života... Ali konkretnih koraka nema. Kao da su one same sebi svrha. Vrlo je bitno da se u cijelu priču uključe i sindikati: razjedinjenost naših sindikata (oglašavaju se samo u obliku organiziranja prosvjeda) i manjak kvalitetnih prijedloga utječu na to da se sindikate ne shvaća ozbiljno. Oni moraju djelovati i u ovakvim kriznim situacijama, jer je porast troškova života također udar na radnike, a ne samo nepoštivanje prava radnika. Kvalitetnijim ekipirajem sindikata i njihovim objedinjavanjem, sa jednim krovnim sindikalnim odborom, otvorile bi se mogućnosti (u zamišljenom zajedničkom radu različitih udruga i radnih tijela koja sada tapkaju u mjestu) utjecaja na formiranje cijena različitih proizvođača i prodavača. Istinskom podrškom države, sindikati i spomenute udruge mogle bi puno postići. Stvaranjem pritiska na formiranje cijena različitih proizvoda, u kojem pritisku bi sudjelovale i država i sindikati i ekspertne skupine, zasigurno bi se polučio uspjeh. Npr. u dogovoru oko najvećeg postotka porasta cijene određene kategorije proizvoda u godini dana. Trgovačke marže su ionako velike, čak i bez porasta cijena, stoga bi se sa trgovcima mogao postići kvalitetan dogovor.

Način sadašnjeg rada sindikata i raznih udruga zapravo je sramotan. Svodi se na vikanje i žviždanje po ulicama bez koordinacije. Jednako tako, država osniva razne ekspertne skupine u kriznim situacijama (kao npr. ona za praćenje cijena), a koje su sačinjene od ljudi koji ne mogu kvalitetno ili neutralno izvršiti svoj posao. Poput slučaja u kojemu ekspertnu skupinu za određeni skandal u bolnici čini ravnatelj bolnice, njegov zamjenik i netko iz ministarstva zdravstva. To je kao da se gost u restoranu žali na juhu, a ekspertnu skupinu za procjenu opravdanosti žalbe čini kuhar, konobar i vlasnik restorana. Naravno da uspjeha neće biti. Ekspertne skupine nemaju koordinirano djelovanje sa ostalim udrugama, nemaju strategiju djelovanja. U sindikatima i ekspertnim skupinama moraju sjediti dobri pregovarači, neutralni stručnjaci. Podrška države je tu izuzetno bitna. Kao i točna strategija djelovanja.

Često se kod nas osnivaju nekakve udruge i skupine za brzo djelovanje u kriznim situacijama, a ni od jedne za sada nema koristi. Zadnje organizacije za brzo djelovanje na ovom području a koje su imale uspjeha bile su, na primjer, 1. gardijska brigada ”Tigar” i Riječka 111. brigada ”Zmaj”, koje su u akciji Oluja izvrsno djelovale u kriznim situacijama.