Vu cumpra? Vu cumpra?

Ne smijemo si utvarati i dopuštati takav luksuz razmišljanja da smo premali da bi utjecali na poredak stvari. Barem ovdje u regiji. Razmišljanje da smo premali je podvala različitih struktura i interesa, a važnija od bilo kojeg nacionalnog interesa je promjena shvaćanja naše važnosti kako u regiji, tako i u širem području.

Pristajanjem uz podvalu da smo mali, te učenjem i naše djece da smo premali da bi mogli utjecati na svoju budućnost, stvaramo od sebe samih podvorničke robove koji a priori vjeruju u letargiju i vlastitu pasivnost kao jedinu mogućnost. Međutim, vjerujem da smo itekako veliki i moćni. Ako ne po broju, onda po entuzijazmu, radišnosti i pameti. Upravo se zbog tog podvorničkog mentaliteta narod lako miri sa određenim stvarima.

Poput zadnjeg slučaja afere oko zamjene dionica INA-e i MOL-a. Naš narod, kao i svi narodi koji su činili socijalističku formaciju proteklog stoljeća (Čehoslovačka, YU, Poljska...) još uvijek robuju načinu razmišljanja da ono što je oldučeno na razini države mora biti apsolutno ispravno i nedvosmisleno korisno. U mnogim je slučajevima to krivo razmišljanje.

Jednako tako, narod pred sobom ima određenu psihološku barijeru prema bilo kakvom protivljenju državi, što potječe upravo iz uskogrudnog socijalističkog načina razmišljanja, u kojemu je odluka vlasti bila jedina ispravna, a svaki je pokušaj protivljenja završavao oštrim sankcijama.

U mnogim modernim državama sve moguće institucije reagiraju ukoliko se vlast usudi učiniti korak sa kojim se narod ne bi slagao. Kod nas nije uvijek tako.

Potiho se priča, ili tu i tamo u medijima izloži teza protiv određene inicijative, ali se konkretno ništa ne može učiniti. Osnovni je problem u tome što narod vrlo često ne vidi pravu sliku određenih poteza, koji su možda i ispravni, ali se dešava to, da vlast ne izlazi sa točnim opisom svih koraka koji se poduzimaju, i sa eventualnim očekivanim pozitivnim i negativnim reperkusijama, nadajući se da mediji oko cijele priče neće dizati veliku prašinu. Velik broj projekata na razini države zasigurno je koristan, ali se zbog ustaljene prakse da se narodu što manje govori stječe nepovjerenje i nezadovoljstvo kod naroda, koje inercijom dolazi do uvjerenja da ništa ne može učiniti. Uz transparentniju komunikaciju države i naroda, vjerujem, i narod bi bio manje nezadovoljan, te lakše ”progutao” čak i projekte od kojih konkretnih koristi, barem u bliskoj perspektivi, nema.

Ako se govori upravo o tme, da se narod ne usudi protiviti određenim krivim koracima države, onda se kroz povijest može naći mnogo slučajeva u kojima je vlast razmišljala kratkoročno, a narod šutke prelazio preko svega. Od prodaje kraljevine Hrvatske Mlečanima, pa  preko darovanja Istre i Dalmacije talijanima od strane vrhuške NDH, pa sve do prodaje banaka. Kratkoročno su to bili koraci koji su imali određene koristi, ali dugoročno to nije bilo tako.

Slični se scenarij može preslikati i na razmjenu dionica MOL - Ina. Država treba mudrije postupiti i javno prikazati model razmjene dionica i što se time želi postići. Ovo je najgora moguća situacija, u kojoj mediji razotkrivaju planove države.  Kada se radi ovako u tajnosti, u narodu se stječe nepovjerenje prema državi. Zamjena dionica INA - MOL možda ima određene kratkoročne koristi, međutim, dugoročno je i to možda krivi korak. Odnosno, vlasnik dionice može tu istu dionicu prodati kome hoće i pod uvjetima koje hoće. Što može spriječiti MOL da te iste dionice INA - postojeće i nove (ako se doista o zamjeni radi) proda nekome trećem? I tada se struktura INA koluta od vlasnika do vlasnika. I cjelokupni dugogodišnji trud oko izgradnje INA-e prelazi iz burze na burzu. Dugoročno je to greška, jer je vlasništvo ono što državu čini jakom. Vlasništvo nad svojom zemljom, nad svojim morem, nad svojim dionicama. Čak ni prodaja određenog paketa dionica hrvatskim građanima nije rješenje, jer se i građani rukovode zaradom, te se neće libiti prodati te iste dionice onome tko ponudi više, pa makar to bio strani kapital.

Jedini je ispravni put pronalazak kvalitetnog partnera koji zaista može oplemeniti poslovanje INA-e, i to sa vlastitim izvorom sirovina, kako INA ne bi bila ovisna o cijenama nafte na bliskom istoku. Ukoliko je to strateški partner iz regije, tim bolje. Idealna je, naravno, situacija u kojoj bi vlasništvo nad INA-om preuzeo konzorcij domaćih jakih tvrtki (mišljenja sam da trenutno nema tako jakog subjekta u RH) koji bi bio spreman uložiti značajna sredstva u modernizaciju i istraživanje novih nalazišta sirovina. Stoga je jedan od modela, nažalost, i suradnja sa kvalitetnim inozemnim strateškim partnerom.

Koliko se iz medija dade iščitati, MOL je čak partner pred kojim je INA u određenim parametrima u prednosti, odnosno, da se zaključiti da se u igru o preuzimanju INA-e uključuje partner koji je al pari sa INA-om, ne i jači i superiorniji. Jednako tako, može se zaključiti da MOL želi preuzeti jedan dio dionica INA-e prije ulaska RH u EU, kada se očekuje porast cijene dionica u RH i puno veći broj takmaca spremnih na preuzimanje INA-e.

Često se kao primjer potrebe preuzimanja domaćih tvrtki od strane inozemnih spominje slučaj Republike Češke, u kojoj su strane tvrtke pokupovale gotovo sve što se dalo pokupovati, i oplemenile te iste tvrtke po sjajnom modelu.

Naravno, to je odlična vijest, ali samo kratkoročno, jer dugoročno domaći zaposlenici postaju robovi velikih sustava koji plod njihovog rada izvlače u obliku dobiti.  Da ne govorimo o emocionalnom udaru na one koji su te sustave godinama, stoljećima gradili.