Zašto Pazinjani ne pjevaju?

Ako se orijentiramo na činjenicu da u našoj državi postoji populacija koju čini oko 25-30% građana koja je skeptična prema ulasku u EU, onda možemo konstatirati da postoji visoka  koncentracija euroskepticizma. Osobno smatram da od EU ne treba bježati, to nam je budućnost i perspektiva. Ali smatram, također, da idemo tempom koji je brži od realnog. Barem zbog toga što sve regije i institucije nisu niti približno spremne normalno funkcionirati, a kamoli restrukturirati sustave prema odredbama EU.

Mišljenja sam da je potrebno na prvom mjestu selektirati koje reforme moramo učiniti da bi nam država normalno funkcionirala, a tek se onda prilagoditi ulasku u EU! No, to je moje skromno mišljenje koje ne mora biti točno!

Okrenimo stvar na drugu stranu: zbog čega se euroskeptici grčevito bore protiv ulaska u EU? Najosnovniji je razlog taj, što ćemo ulaskom u EU izgubiti svoj indentitet! Kakve li ambiciozne tvrdnje! Nećemo ga izgubiti, već ga gubimo.

Kako to mogu dokazati? Na primjer ovako: došao sam u posjed jedne od najdivnijih knjiga koje sam imao prilike čitati, a da ne bih reklamirao ime, ističem da se knjiga bazira na  opisu načina života i poslovanja u uskom djelu središnje Istre, točnije Pazinštine, krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Korijenima i prezimenom, emotivno i u svakom drugom smislu, usko sam vezan uz malo mjesto na području pazinštine, koje je tako malo da ga samo iskusni poznavatelji istarke geografske pozicije mogu locirati na karti, a opet dovoljno veliko da je nemoguće ne željeti odlaziti tamo. Naravno, dobro sam upoznat da se u tom malom mjestu, a i u široj okolici pazinštine, početkom 20. stoljeća izgubila ljubav prema narodnoj pjesmi, autohonoj i poznatoj upravo za to područje. Na kraju krajeva, takva je neslavna tradicija ostala i do danas u praksi.

Naime, ako se orijentiramo na svježije estradne uratke, primijetiti ćemo da su svi gradovi Istre zadnjih 50-ak godina opjevani nekoliko puta. Ili imaju barem jednu poznatu pjesmu koja ne datira sa početka 20. stoljeća. Jedino Pazin ima tek dvije pjesme u kojima  se spominje (čak nisu posvećene samo Pazinu, već cijeloj Istri), a koje su napisane početkom 20. stoljeća. Ne mogu se sjetiti niti jedne pjesme novijeg datuma posvećene Pazinu. To je stoga što se početkom 20. stoljeća na Pazinštini  izgubio osjećaj za pjesmu.  Pazinština je nakako prestala gajiti posebnu povezanost sa pjesmom. Osim nekoliko sporadičnih pokušaja gdje se pazinština usput spominje. Zašto je tomu tako?

Da su Pazinjani itekako muzikalni pokazuje i činjenica da se zadnjih nekoliko godina gaji posebna pažnja prema pjesmi. Intenziviranje klapskog pjevanja na pazinštini to nedvojbeno dokazuje. Što je uzrok činjenici razilaženja naroda pazinštine i narodne pjesme početkom prošlog stoljeća? Obzirom da je pazinština dugo vremena bila u sklopu formacije austrijske države, živjela je određenim načinom koji se uvelike razlikovao od života zapadne obale Istre, pod utjecajem talijanske vlasti. Osjetivši dah industrijalizma i zaleta tržišta, austijske vlasti, koje su, dakle, držale pod kontrolom središnji dio Istre, početkom 20. stoljeća počele su zatijevati obilniji uzgoj grođa, žitarica, povrća, koje su novopristiglim prugama distribuirali na tržište. Ionako marljivi ljudi susreli su se sa potrebom još intenzivnijeg rada.

Bespogovorna marljivost, koja i danas krasi stanovnike Pazina, Tinjana, Kaldira, Berma (...), ispred bilo kakvog hedonizma ili dokolice, na prvo je mjesto uvijek postavljala rad i stjecanje (kako se danas to zove) dodane vrijednosti. Stoga se narod te regije potpuno posvetio radu i izvršavanju postavljenih ciljeva, što, naravno, nije ostavljalo puno vremena ni za što drugo, ponajmanje za skladanje i pisanje pjesama. Čak se i sa podsmijehom gledalo na mještane sela pazinštine dok su pjevali i veselili se, obzirom da ih se već tada smatralo samo običnim nadničarima. Otuda dakle potječe fenomen da u Pazinu i pazinštini dugo nije bilo bliskosti prema pjesmi, odnosno zbog pomanjkanja  vremena, a ne muzikalnosti i talenta za pjesmu.

Zašto je to bitno?

Ta mala sitnica, razumijevanje ove antropološko-sociološke pojave na Pazinštini, put je kojim bismo trebali ići. Odnosno, upoznavati se sa svojom poviješću, i to ne ratničkom ili političkom, već bismo u potpunosti trebali prepoznati vlastite karakteristike tokom vremena. Vjerujem da u našoj zemlji svaka regija, grad, selo, ima neku svoju specifičnost. To je naše bogatstvo, naša komparativna prednost. Shvaćanje i prepoznavanje naših tradicionalni pojava (arheoloških, antropoloških, socioloških, gastronomskih) počinje proučavanjem starih ili stvaranjem novih zapisa o našim karakteristikama. Time stvaramo svoju opstojnost i tradiciju, samo sa takvim pristupom nećemo izgubiti svoj identitet. Takvim ćemo pristupom imati što ponuditi Europi. Ako ništa, kao dokaz poznavanja i održavanja emotivnih veza sa svojom prošlošću.

Umjesto promocije takvih knjiga, mediji agresivno promoviraju knjige raznih propalih ili poluproalih pjevačica, besposličara, pijanaca...