Najvažnija sporedna stvar na svijetu nije nogomet, već marketing!
U svakom čovjeku leži gen, da bude još bolji od postojećeg stanja. I to nije ništa loše, dapače. Jednako tako, kod određenih ljudi taj se gen toliko razvija da stvara mutnu sliku da je moguće biti još bolji i još uspješniji, premda trenutni resursi, znanje, biološka dob, pa i talent već daju signal da je ono najbolje već učinjeno.
Određeni su pojedinci shvatili da je došao tenutak kad se više, bolje, intenzivnije ne može, dok neki drugi nisu. Oni koji su shvatili na vrijeme da je ono najviše i najbolje postignuto, iskoristili su trenutak najviše točke svoje moći i diskretno nestali u (prividnu) anonimnost. To su pojedinci kao što su Zvonimir Boban, Bill Gates...
Sa druge strane, određeni si pojedinci ne žele priznati da je ono najbolje što su mogli dati već iza njih, i da se više ništa revolucionarno ne da učiniti što bi njihovu moć učinilo još jačom i većom. To su slučajevi poput raznih nogometaša koji se ne povuku na vrijeme, pa karijeru završavaju lutajući između klubova po nekoliko puta u sezoni i po nekoliko rangova liga po sezoni. To je i slučaj državnih vođa koji uspijevaju dovesti naciju do maksimalne razine sreće vojnim uspjesima, ali ne shvaćaju da je vrijeme da prepuste mirnodopsko vođenje zemlje drugim strukturama, sposobnim voditi zemlju u mirnodopskim vodama.
To su slučajevi poput raznih gospodarskih gurua, koji umjesto povlačenja i uživanja u moći koju daje osjećaj da su tvrtku doveli do najviše moguće razine, i dalje traže način daljnjeg razvoja i vlastite afirmacije, premda godine starosti i manjak sposobnosti držanja koraka sa aktualnim trendovima utječu na to da se od točke najvišeg dostignuća polako spuštaju prema osrednjim pozicijama. Naravno, vrlo je teško shvatiti kad je došao trenutak za povlačenje, ali prvi signal za to može biti dostizanje zacrtanih ciljeva, čak i njihovo premašivanje, ili naznake da postoje neki drugi subjekti ili pojedinci koji su sposobni postići isti takav uspjeh.
Smatram da legendarni izbornik Miroslav Ćiro Blažević nije u potpunosti shvatio da se nakon Francuske 1998 ipak trebao povući. Bojim se da nakon apsolutno neusporedivog uspjeha na SP-u u Francuskoj, nije učinio ništa što bi ga dodatno afirmiralo kao dobrog trenera. Dapače, lutajući po raznim trenerskim i izborničkim pozicijama samo je narušio svoj satus, da ne spominjemo još i afere oko koketiranja sa politčkim krugovima i kadidaturu za predsjednika države. Takvi pokušaji održavanja statusa polučili su upravo suprotni efekt. Ponajviše je njegov status narušilo često mijenjanje klupskih trenerskih pozicija. A to se događa zbog osnovnog razloga što Miroslav Blažević nije u potpunosti mogao pratiti evoluciju nogometne industrije.
Od razdoblja 1998. dogodile su se dvije revuolucionarne stvari u nogometu, barem u našoj zemlji, a na čemu se bazirao Ćirin uspijeh. Prva je nestanak sa nogometnih travnjaka virtuoza kakvi su bili Zvonimir Boban ili Robert Prosinečki, na čijoj se lucidnosti bazirala Ćirina taktira. Danas u svijetu, nakon odlaska Zinedina Zidanea, ne postoji nogometni mag koji nosi cijelu igru, već se nogometna igra svodi na taktičko nadmudrivanje koje je praćeno silovitom agresivnošću. U svim klubovima koje je nakon 1998. trenirao, Ćiro je pokušavao pronaći osobu oko koje bi se vrtila cijela taktika, ali se sa promjenom promišljanja nogometne igre ta uloga izgubila, te su mlađe generacije sklonije totalnom i agresivnom nogometu. Stoga Ćiro očito nije nalazio kadar koji bi se mogao podrediti njegovim promišljanjima, te je zato i dolazilo do čestih promjena klubova.
Druga je stvar koja se može okarakterizirati kao velika promjena koja utječe na Ćirin pad, način života nogometaša. To se može dovesti u neposrednu vezu sa Ćirinim autoritetom. Naime, dok je ranijih godina Ćiro bio apsolutni autoritet, kojega su se bojali i nogometaši koji su po moći i utjecaju bili i moćniji od njega, danas nogometaši, barem u našoj zemlji, ispred same igre postavljaju kao glavni cilj izlazak na naslovnici neke novine, vezu sa atraktivnom djevojkom i, naravno, brzu zaradu.
To sve utječe na činjenicu da su nogometaši prilično bahati, neukrotivi i bez respekta prema autoritetima. Dok se u inozemnim ligama vrlo velika pažnja posvećuje privatnim životima nogometaša i skrivanju njihove intime, a sve to po direktivama uprava klubova kako bi se nogometaši što je više moguće koncentrirali na igru, kod nas se događa paradoks da se i vodstvo klubova javno odaje čarima alkohola i razvrata sa svojim nogometašima.
U takvoj situaciji, čak niti Ćiro više nije autoritet kojega se moderni igrači boje. To dovodi do pada u igri i do loših rezultata.
Bojim se da je Ćiro propustio smisliti način na koji u potpunosti doprijeti do svojih igrača, autoritativan stav samo ga je udaljio od igrača. Lutanja u politiku i voditeljske vode još su više srozali njegov autoritet među igračima.
Izborničku ulogu nogometne reprezentacije BiH, osim možda želje da karijeru završi kao izbonik zemlje u kojoj je rođen (pod ”zemlje” mislim na teritorijalnu kategoriju, obzirom da je mjesto gdje je rođen -Travnik- nakon njegovog rođenja promijenilo 6 država), Ćiro je prihvatio i zbog ponovnog koketiranjem s politikom. Nakon imenovanja za izbornika BIH, nemali je broj puta kazao kako će upravo njegova uloga pomiriti Bošnjake, Srbe i Hrvate, jer će od zajedništva u nogometnoj sferi, početi i zajedništvo u državi. Možda griješim, ali mislim da to nije moguće. Prvenstveno stoga što su Hrvati u BIH uvijek bili, i biti će vezani uz Hrvatsku, i navijati će za hrvatsku reprezentaciju. Srbi u BIH imaju svoju vojsku, svoju policiju, teško da će navijati za BIH. Bošnjaci su jedini koji su svojom poviješću, žrtvama i politikim vezani uz BiH. No, za ekstremne će Bošnjake Ćiro biti uvijek ”ustaša”. Stoga smatram da osim marketinškog, ovo imenovanje neće imati drukčijeg epiloga.