Logo - www-parentium.eu

Stan ili život!??

10.10.2008. Autor: ZLevak

Iskustvo ponekad nije dovoljno da ponudi odgovor na sva moguća i nemoguća pitanja. Svi pravnici svijeta ponekad neće moći jednoglasno ponuditi odgovor na određene instance. O čemu se radi? Radi se o pitanju – ”Je li nešto krađa, ako netko uzme nešto što nikome ne pripada?” Ili ”Je li krađa ako netko prisvoji nešto što je općeprihvaćeno kao nečije, ali nije strogo definirano čije je to”.

Ne znam kako se postaviti oko cjelokupne problematike najpoznatijeg i najvjerojatnije najbogatijeg generala u državi. Osumnjičen je za pronevjeru određenog iznosa novca i za krađu skupocjenih dijamanata koji su služili kao osiguranje za isporuku određenog kontingenta oružja. Prije oprilike dvije godine počela se intenzivirati priča o tajnovitim računima, na koje su emigranti hrvatskog podrijetla uplaćivali novčana sredstva namijenjena obrani države. U sklopu te problematike spominjala su se imena ljudi koji su navodno prisvojili određena sredstva sa tih računa.

Pitanje je: postoje li dokumentacija i specifični ugovori između ljudi koji su uplaćivali sredstva na tajnovite račune i države Hrvatske koja je ta sredstva skupljala?

Cijeli je sustav počivao na temelju dragovoljnosti, pa takvih ugovora vjerojatno nema. Ako je netko uplaćivao sredstva na neki račun, a samo su određeni raspolagali tim sredstvima, ali kako stvari za sad stoje bez kompletne papirologije, onda je novac ničiji, jer ni država tada račune za naoružanje nije smjela imati. Ako je novac ničiji, a netko je taj novac prisvojio, onda ga taj netko nije ukrao.

Ja bih tako tumačio i problematiku dragulja. Ako ne postoje ugovori o tome tko je vlasnik određenog skupocjenog dobra, onda to dobro bilo tko može uzeti, i to nije krađa, jer ta dobra nisu ničija. Upravo je to pravo pitanje - Je li netko pokrao državu ako država nije dokumentirani vlasnik nečega?

Premda je problematika svakako osjetljiva i zahtjeva odgovore na pitanje tko se okoristio nečime što je bilo namijenjeno obrani, tome svemu treba pristupiti analitički i sveobuhvatno, nikako ovako kako se to radi - na brzinu i bez nekakvog reda. Prije svega bi se trebalo pozabaviti problematikom dokazanih krađa poduzeća i kombinata koji su slučajevi već više od desetljeća ne u drugom, nego u petom planu. A da je sve u ovom slučaju uhićenja i izručenja najbogatijeg generala učinjeno stihijski, bez nekog plana i bez strateškog pristupa, dokazuju tri činjenice vidljive svakom tko se samo amaterski bavi praćenjem ovog slučaja.

Prva su činjenica sve glasnije kalkulacije da je general izručen zbog nenakvog tajnovitog dogovora da se njegov status izmijeni iz onog osumjičenika u onog pokajnika. Znači li to da general ne bi bio tako brzo izručen da nije pristao na ulogu pokajnika? Znači li to da naše pravosuđe i sve satelitske institucije ne bi mogle doći do generala da on sam nije pristao biti izručen? Tko od toga ima koristi? General, koji će u slučaju pokajničkog epiloga imati najviše koristi? Sudstvo i država koja će se prikazati kao djelotvoran aparat koji se odlučio obračunati sa svakim oblikom kriminala? Narod, koji će povratiti povjerenje u svoju administraciju? Postavlja se, međutim, pitanje, što ako se generalu, (u slučaju da se ipak ne radi o pokajničkom statusu) u postupku suđenja dokaže - nevinost? Nije nemoguće da se upravo na tragu ranije spomenute teorije ”krađe nečega što nije ničije” general oslobodi svake sumnje.

Druga je činjenica predizborna godina u Hrvatskoj i izborna godina u Austriji. Naime, spomenuti je general uhićen samo dan prije održavanja redovnih izbora u Austriji. Niti jedna aktualna vlast, a niti ona nadolazeća ne želi preuzeti ogromnu odgovornost neizručivanja osobe sa Interpolove tjeralice, te se u tom konteksu može tumačiti uhićenje generala samo dan prije izbora u Austriji. Uz akcije Index, Dijagnoza... ovo bi izručenje moglo biti konkretni dokaz da aktualna administracija u nas zbiljno radi na suzbijanju organiziranog kriminala. Sada treba sačekati i vidjeti hoće li se akcija uhićenja proširiti  i na sve koji su moguće bili upleteni u malverzacije sa novčanim sredstvima sa tajnovitih računa.

Treća je činjenica ona koja upućuje na zaklučak o stihiji u pripremi akcije privođenja generala - sama akcija izručenja. Tu akciju, koju je obilježila brojka od nekoliko stotina policajaca uključenih u postupak izručenja, treba promatrati u svjetlu ubojstva kćerke odvjetnika koji brani generala. Uz svu silu policajaca koja je pratila izručenje, nitko se iz policije očito nije sjetio da bi visoke mjere osiguranja trebalo pružiti i užoj obitelji svih uključenih u priču o generalu, posebice obitelji odvjetnika. U cijelom se svijetu posebna sigurnost kod velikih uhićenja pruža upravo obitelji odvjetnika koji brane sudionike u procesima. Stoga je 24-satnu zaštitu trebalo pružiti i odvjetnicima koji brane generala. I to ne zaštitu temeljnih policajaca, već obučenih antiterorista, dakle, pripadnika policijske elite, bez obzira na to htjeli to oni ili ne, i bez obzira na zadnje vijesti da je u slučaju ubojstva posrijedi nešto drugo, a ne veza sa izručenjem generala. Očito je prilikom izručenja bila važnija kozmetička sigurnost izručenja od stvarne opće sigurnosti nakon izručenja.

Kakva ironija, pokojnica je imala život kao iz filma, ali je filmski završetak izostao. Uz maksimalni pijetet prema obitelji preminule, na filmu koji opisuju slične slučajeve policija ipak pruži zaštitu obitelji odvjetnika. Zgodna se kćer zaljubi u jednog od tjelohranitelja koji na kraju filma ubije plaćenog ubojicu.

Evo, zato nije umjesno da se dužnosnici bave odgovorom na pitanja o cijenama svojih stanova. Oni se moraju baviti cijenama ljudskih života.