Spriječiti, a ne liječiti!
Još sam razmišljao o kolumni koji sam pripremio za petak, dakle o pogibiji vukovarskog branitelja Blage Zadre, kad sam čuo vijest o tragičnoj smrti, točnije - likvidaciji Ive Pukanića i njegovog suradnika. Mislim da je sve nas prožeo isti onaj osjećaj panike i neizvjesnosti, kao kad smo dobili vijest da je Vukovar pao. Što dalje? koji je idući grad koji će pasti u agresorske ruke? To su pitanja koju su nas tada prožimala!
Tko je sljedeći? Nakon likvidacija ljudi iz podzemlja, likvidirana je kćer poznatog odvjetnika, po društvenoj hijerarhiji, dakle, utjecajnija osoba. Sada je ubijena gotovo najutjecajnija osoba u državi, pa je trend više nego primjetan. Nitko više nije siguran, svatko je moguća meta. Ne zastrašuje toliko što država, policija, obavještajne službe očito pokazuju propuste u radu, već što je kriminalni sustav toliko jak da se ne boji ničega i nikoga.
Je li već vrijeme za izvanredno stanje? Nije, ne treba službeno proglašavati izvanredno stanje. Izvanredno stanje već traje od trenutaka od kad se u potpuno mirnim dijelovima zemlje, u kojima pozdemlja i mafijaških ubojstava nema, može dogoditi da se gradskom poglavaru podmetne eksplozivna naprava pod automobil, izvanredno stanje traje od trenutaka kad aktualna administrcija ubrzano donosi paket antimafijaških zakona tek nakon što situacija izmakne kontroli, a ne prije toga, izvanredno stanje traje od trenutak kada nam je u situaciji prijeko potrebne sloge i konstruktivnog zakonodavtsva Sabor potpuno prazan, odnosno kad saborskih zastupnika, osim časnih izuzetaka, nema na sjednicama.
Izvanredno stanje traje od trenutka od kada se samo na pogreb ubijene kćeri poznatog odvjetnika šalju policajci i obavještajci, kao dokaz nekakvog držanja stvari pod kontrolom.
Već nakon zaredalih ubojstava u metropoli zadnjih godinu dana, trebalo je na ulice poslati obavještajce, policajce u civilu, uvesti blagi oblik policijskog sata u metropoli. I u cijeloj državi. Represija prema kriminalu podržana neovisnim odvjetništvom i sudstvom, to je formula uspjeha. Ne treba slati vojsku na ulice, naša država ima izvanrednu policiju. U to sam se puno puta uvjerio. Policiju treba samo dodatno modernizirati u tehničkom smislu. I dati policajcima odriješene ruke. Nećemo nikad uspijeti razbiti organizirani kriminal, ali je moguće predvidjeti i suzbiti bilo kakvu mogućnost stradavanja nevinih ljudi.
Gdje je u svemu greška države i politike? Upravo u načinu vođenja politike!
U svoj sili smjena koje su se trebale i ranije dogoditi, ipak je zapostavljena stručnost. Revanšizam nakon izbornih rezultata koji se ogleda u kompletnim smjenama stranački nepodobnih kadrova upućuje na zaključak da je stručnost ipak u drugom planu. Na tom je tragu razmišljanje našega župana Ivana Jakovčića, koji je kao prijedlog za konačno rješenje ovog statusa preložio vladu nacionalnog jedinstva.
Potpuno se slažem sa takvim razmišljanjem. Više nego ikada potebno nam je jedinstvo svih ljudi, gospodarstvenika, učitelja, policajaca, stranaka. Ponajviše stranaka. U ovim trenucima nije bitno tko dolazi iz koje stranke, bitno je da se uključi u rad tijela za rješavanje ovoga kaosa. Odnosno, da aktualna administracija pozove sve moguće resurse u pomoć, neovisno je li netko u nekoj stranci ili ne.
Kod nas vrijedi pravilo da je prijedlog oporbene stranke apriori loš. Moramo uhvatiti odmak od tog uskogrudnog shvaćaja poltike. Nikad neću sebi moći objasniti zašto određeni ministar koji pripada jednoj stranci i izvrsno radi svoj posao ne može ostati ministar i kad druga stranka dođe na vlast. Ako tako nalažu zakoni, onda treba mijenjati zakone, a ne ministre. Revanšizam kao svrha samom sebi doveo je do društvenog i socijalnog otpora prema politici i prema izborima. Dapače, moramo konačno proširiti horizonte i pozvati sve bivše i sadašnje savjetnike, zastupnike, ministre, tajnike, bivše i sadašnje voditelje projekata i definirati što želimo u svojoj budućnosti!
Želimo li ulaskom u NATO čuvati sigurnost nekih drugih zemalja i ljudi, ili nam je cilj sigurnost djece koja su voljna učiti, raditi i oplemenjivati našu zemlju znanjem?
Treba konačno i definirati prioritete.
Svima nam je cilj biti top turistička destinacija. Zadnje udarne marketinške brošure reklamirale su Dubrovnik kao centar europskog turizma i Zagreb kao top kontinentalnu destinaciju. Nakon ubojstava u Zagrebu i Dubrovniku, bojim se, da su prioriteti dijametralno pomiješani. Kakva je ovo poruka pred Rukometno svjetsko prvenstvo?
Činjenica jest da je pokojni Pukanić živio u uskom savezništvu sa svim mogućim pojedincima iz najrazličitijih sfera - gospodarstva, politike, sudstva, podzemlja, vojske i policije. Već se čuju komentari da je jednom nogom živio u grobu, jer se svojim tekstovima mnogima zamjerio. Ako je to i točno, je li trebao poginuti zbog toga što je svojim tekstovima potaknuo rješenja mnogih slučajeva?
Ovo je konačni dokaz da apsolutni prioritet mora biti suzbijanje potencijalnih ubojstava nevinih ljudi. Aktiviranje najboljih stručnjaka na rješenju ubojstva Ive Pukanića i njegovog suradnika kao dokaz konačne borbe protiv kriminala nažalost još je jedno tapkanje u mjestu, jer se svi resursi moraju orijentirati na kvalitetno upravljanje informacijama i prevenciju daljnjih ubojstava. Najkvalitetnije ljude treba postaviti na sustave prevencije, a ne analize. Ubojstva treba spriječiti, a ne liječiti.