O frajeru koji je frajer i koncima u rukama......

23:15. Računam. Nisam zapalila cigaretu od......1:30. To znači da sam definitivno bolesna. Boli me grlo, muči me kašalj. Postala sam tabletomanka. Svaki dan pijem coldrex i aspirine. Dobro, zadnja dva dana. Ne smijem biti bolesna jer: a) moram raditi, b) približava se vikend, c) ne mogu ležati doma dulje od 4 sata. Nakon toga, počnem se tresti i dozivati u pomoć anđele zdravlja, dobre volje i one male anđele koji me čuvaju na partyjima.

Ovi zadnji anđelčići uvijek dobro dođu, iako bi svaka žena uz njih trebala imati i malog anđela protiv rastrošnosti i naivnosti.

Kad smo već kod rastrošnosti, nedavno sam bila u Trstu. Iako u Trst idem najviše radi dobre zabave (jer nikada, ali nikada nisam iz Trsta došla doma sa tužnim osmijehom na licu), prije mjesec dana bila sam u shoppingu u jednom novom dućančiću. I tako vaša Ku-ku kupuje i kupuje, nakon dva sata biranja i isprobavanja, dehidriranja i velikog osmijeha na licu, dođem na kassu. Kartica jedna - ne radi. Kartica druga - ne radi. ”Ispričavamo se ali danas nam je stvarno aparat pokvaren.” Upitnici. Danas? Baš danas? Lice koje je promijenilo tisuću boja.

Vizija, ukomponirane boje, već sređen outfit u mojoj glavi za slijedećih 5 dana - sve je, puf, samo palo u vodu.

Ostavljam stvari i letim van, gdje je moja Anu' stajala sa njenim vrećicama iz shoppinga; pogledala me u čudu i samo izustila: ”A stvari?” I ja, kao najrazmaženije derište, kao Paris, Lohan, kao dvogodišnjakinja kojoj oduzmu igračku - počnem plakati. E sad, stvar je u tome što sam se automatski počela i smijati tom svom plaču i mojoj Anu' koja je bila u čudu: ”Pa ti stvarno plačeš!”

Tad sam shvatila da možda imam problema.

Ja sam Becky Bloomwood.

Ja sam shoppingholičarka i od svega što završava na -holičar/ka treba se liječiti.

Čak i da sam radoholičarka, išla bih se liječiti - samo, hmmm, tko vas od toga izliječi?

Nakon par minuta (kad mi je krv ponovno nastavila normalno kolati tijelom), shvatila sam da sam tužna jer su ova dva sata moga života zapravo potrošena na ništa. Zato sam, u nekoj čudnoj euforiji, odlučila ostati u Trstu, piti spritz aperol i biti okružena meni dragim ljudima. (Za 2 dana vratila sam se u Trst po svu onu robu koju sam tada ostavila na kassi. No, nakon toga otišla sam........)

.....na večeru.

No, krenut ću od početka, iako je početak u magli, još u 2006, dok sam ja bila ona koja ga je opsjedala a on hladno, bezosjećajno, zaigrano - muško. Pisala sam vam već o frajeru koji je frajer, koji misli da je frajer jer se frajeriše i jer je njemu frajerski upadati u moj život i svaki put od njega napraviti kaos. I tako sam ja, nakon shoppinga, odlučila njega nazvat'. Je li to ono tipično žensko razmišljanje ili samo potreba za samouvjeravanjem, ne znam, i bojim se da, kad je on u pitanju, to nikada neću saznati.

Nakon što smo zajedno sjeli za stol i naručili, ja sam se povukla. Dogodilo se upravo ono što ne volim - ostala sam bez teksta. Nisam znala zbog čega smo se ikad posvađali, zbog čega je on pristao sa mnom pojesti večeru i onda me pustiti da odem. ”Vidiš, ja jedem.” - rekla sam mu. Nasmijao se. Sjećam se da sam na početku naše veze jela samo - zrak. Svaki put kad je taj čovjek stajao kraj mene - ja nisam mogla pojesti ni gram vjetra. I onda je to moje samopouzdanje počelo rasti, i dok se on gušio od kobasica i pohanih maslina, ja sam sve više i više držala sve konce u svojim rukama. Sada sam ja bila ta koja je njega gledala kao on ranije mene, on je bio nježan i pažljiv, ja hladnija, antipatična i spremna za tihi rat. Ali opet, što zbog tipično - ženskog razmišljanja ili potrebe za samouvjeravanjem,........konci koje sam držala jednostavno su se zapetljali.

Nedavno sam o tome razgovarala s Co-co.

Ona je u vezi već tri godine i nakon što je sa svojim muškarcem kupila stan i počela farbati zidove, doznala je da njen lav ima drugu lavicu. Sve to i ne bi bilo toliko čudno da ta njegova lavica nije njena kolegica, koja joj se smješkala na hodniku kad su joj pukle štramplice, dala kunu na automatu za kavu i u prolazu joj prokomentirala frizuru sa ”5+”.

U cijeloj toj priči nisam znala tko je kriv; je li ona njega na to nesvjesno navela, jel' ga gušila, jel' bila posesivna ili je samo odlučila biti vjerna, dobra žena jednom muškarcu koji je odlučio biti gad... ili je i on imao svoje potrebe. Možda je samo tražio nešto što doma nema. Možda su i njemu konci zapetljani. Možda je njen lav, kao i ja, mislio da savršeno kontrolira situaciju do jednog trenutka. Pitam se, koji je taj trenutak koji nas tjera da napravimo nešto što nismo planirali?

Dragi moji, šaljem vam poljubac*

Vaša

Ku-ku