My name is Bond. James Bond.

Eto, dovoljno smo uživali u blagodatima besplatnog zdravstvenog osiguranja. Od ove godine, usluge zdravstvene zaštite će se naplaćivati prema točno utvrđenim tarifama. Naravno, u cijelom svijetu, ili barem onome kojemu težimo, zdravstvene se usluge naplaćuju. No, to je posljedica vrlo visokog životnog standarda u tom istom svijetu, iako i u tim sustavima najgore prolaze pojedinci koji moraju plaćati određene usluge, a čija su primanja nikakva ili vrlo mala.

Stoga je način na koji je uvedena obveza participacije građana u snošenju troškova zdravstvene zaštite gotovo frapantan. Naravno, slažem se sa činjenicom da i građani moraju snositi određeni dio troškova zdravstvene zaštite, međutim za to nisu ostvareni svi uvjeti koji bi  sugerirali ili dopuštali takav drastičan zaokret u politici vođenja zdravstvene zaštite.

A zašto je taj zaokret tako drastičan?

Upravo zbog načina na koji je donesen. Na brzinu, i kao još jedna mjera od koje će koristi imati vjerojatno samo državni proračun, a pojedinci koji plaćaju usluge neće imati nekave koristi drukčije od sadašnjih.

Da je cijela stvar pomalo prebrzo organizirana pokazuju i otpori liječnika prema naplati participacije, dakle, otpora upravo onih koji bi morali imati nekakav interes u tome, obzirom da će se iz plaćanja participacije financirati i nabava nove opreme, možda i povećanje plaća liječnicima...

Model tako nije formuliran zbog povećanja plaća liječnicima ili podizanja standarda zdravstvene usluge, već se može zaključiti da je model formiran kao mjera za prikupljanje sredstva kojima bi se finacirala sanacija ogromnih gubitaka u sustavu zdravstva.

Svi koji su primali bilo kakav oblik zdravstvene zaštite u inozemstvu, bez razmišljanja će potvrditi da su naši liječnici po stručnosti al pari sa liječnicima u inozemstvu, a po određenim parametrima kvalitete i bolji. Jedina razlika postoji u opremi koju naši liječnici imaju na raspolaganju. Stoga se trošak financiranja zdravstvene njege u našoj državi, koja je gotovo u samom vrhu eurospke zdravstvene njege, zaista može prebaciti i na stanovništvo, vjerujući da se građani neće zbog toga buniti, obzirom na kvalitetu usluge koja je neupitna. Ali, ne na ovakav način.

Demokracija se najčešće vezuje uz slobodu mišljenja i govora, pa se pod njome podrazumijeva činjenica da se osobe iz političke sfere smiju javno kritizirati. Ali, demokracija nije samo to. U slučaju uvođenja participacije na zdravstvene usluge, ali i bilo kakvog novog sustava unutar državne administracije, demokracija znači intenzivni dijalog između državne administrracije i stanovništva. Dijalog u smislu detaljnog predstavljanja svih pozitivnih i negativnih konotacija određene odluke, te konstruktivna suradnja ta dva sektora. Jednostrano uvođenje određenog modela dovodi do kaosa koji se sada događa.

Izostala je prezentacija takvog modela od strane Ministarstva zdravstva, i to prezentacija u smislu objašnjenja razloga uvođenja takvog modela, detaljnog prikaza planiranih prihoda od participacija i raspodjele takvih prihoda, javnih interaktivnih modela predstavljanja takve odluke po svim županijama. Obzirom da je ovo veliki novitet u državnoj administraciji, za upoznavanje javnosti sa takvom odlukom trebalo je predvidjeti barem 6 mjeseci. Ad hoc donošenje odluka kojima se nečija prava sužavaju uvijek donosi neželjene rekacije.

Još je jedna bitna  stvar izostala, a to je način na koji građani mogu izbjeći obvezu plaćanja participacije. Naravno, na legalan način. Naime, prilikom donošenja bilo kakvog oblika nameta na primanja, treba predvidjeti na koji način i pod kojim okolnostima građani mogu izbjeći plaćanje tog nameta, ili obvezu plaćanja kombinirati sa  obvezom plaćanja nekog drugog nameta.

Primjerice, bilo bi vrlo korisno za lakše prihvaćanje takve odlke od strane najšire javnosti, da su se predvidjele mjere koje određene socijalne skupine oslobađaju od obveze plaćanja participacije. Poput primjerice oslobađanja od plaćanja participacije trudnica i dojilja, studenata, nezaposlenih osoba, djece poginulih branitelja, te svih umirovljenika, a ne samo onih sa određenim primanjima. Nadalje, bilo bi svakako zgodno diferencirati visinu participacije prema visini ostvarenog dohotka. Svakako, osloboditi od plaćanja participacije stanovnike slabo naseljenih područja, čime bi se stimuliralo naseljavanje. I što je najvažnije, diferencirati obvezu plaćanja participacije sukladno ukupnim obvezama prema državi koje je određeni subjekt platio u protekloj godini. Odnosno osobama koje su platile obveze prema državi u određenom iznosu pružiti mogućnost oslobađanja od plaćanja participacije. Na taj način bi se smanjio otpor prema plaćanju participacije, i povećao interes prema plaćanju poreza i ostalih državnih davanja.

Naprotiv, jedina mogućnost oslobođenja od obveze plaćanja participacije je plaćanje druge obveze – dopunskog osiguranja.

Ovakav oblik uvođenja nameta, jednostavno je ponavljanje već viđene prakse. A ponavljanja nitko ne voli. Jedino atraktivno ponavljanje je ponavljanje rečenice – My name is Bond. James Bond. To nam nikada neće dosaditi. A Bond je svaki put sve mlađi i sve živahniji. Lako njemu, kada sve troškove podmiruje njegova tajna služba. Vjerojatno i participaciju.