Što trijezan misli, pijan govori!

Iza ugla se pojavljuje u vidu magle i jednako tako nestaje. Kao da je nije niti bilo. A opet, neki se kunu da su je vidjeli, osjetili, dodirnuli, ili još bolje, da je ona njih dodirnula. Kome vjerovati?

Radi se, naravno, o krizi, svjetskoj ekonomskoj financijskoj krizi. Prožela je sve moguće pore našega svakodnevnog života. Čak i kad ne želimo o njoj pričati, čine to drugi.

Ekonomisti je nekako previše skrivaju, jer ako ekonomist kaže da je kriza zahvatila i Hrvatsku, onda on nije dobar ekonomist, jer da je dobar ekonomist, već bi predvidio takvu krizu i reagirao mogućim i potrebnim mjerama. Političari ju koriste kao instrumentarij kojim će diskreditirati svoje političke oponente. Neki ju priznaju, većinom pripadnici oporbenih stranaka, dok se pripadnici političke vladajuće elite samouvjereno hvale kako je kriza uspješno izbjegnuta, a ako i nije, postoje odlične mjere kojom će se kriza uspješno neutralizirati.

A što kažu obični građani? Neki građani su već osjetili krizu kroz gubitak radnih mjesta, drugi kroz porast kamatnih stopa. Za građane kriza itekako postoji. E sad, pitanje je samo zašto jedni priznaju krizu, a drugi ne! Ne mogu, i neću dati za pravo ni jednima niti drugima, ni onima koji negiraju postojanje krize, niti onima koji ju priznaju, jer do sada niti od jednih nisam čuo konkretne mjere kako neutralizirati negativne efekte krize.

Jedan jedini program koji je predstavljen jest agresivna turistička promotivna kampanja na domaćem tržištu u cilju privlačenja našeg domaćeg čovjeka da odlazi na ljetovanje u svojoj zemlji, kako bi se turistička sezona koliko-toliko spasila. Pri tome je nekako zapostavljena činjenica da će npr. Nijemci uvijek imati novaca za dvije stvari – novi automobil i putovanje. U Njemačkoj je tako pala prodaja obiteljskih automobila, ali je porasla prodaja malih automobila. Njemci su štedljivi, te će oni uvijek višak novaca spremati na sigurno, baš za takve crne dane. Pa zašto onda novac koji je predviđen za agresivnu domaću potražnju nije usmjeren za još agresivniju kampanju na Njemačkom tržištu u suradnji sa domaćim hotelijerima koji bi smanjili cijene smještaja dok se ne prebrodi ova krizna godina, obzirom da će Njemci odlaziti na ljetovanja i u kriznim danima, premda na ona jeftinija?

Ali kod nas je sve naopako. Oporba likuje zbog svjetske krize jer time dokazuje nemoć vlasti. Vlast pak negira postojanje krize i toliko potrebna likvidna sredstva planira potrošiti na potpuno krivi način. To je dokaz nepostojanja strategije i suradnje sa stručnjacima. Oformljeno je ekonomsko vijeće kao ad hoc mjera koja bi trebala iznjedriti konkretna rješenja. To je jako dobar potez aktualne administracije, jer nam je zajedništvo potrebno više no ikad, ali sa debelim kašnjenjem. Bojim se da niti to neće biti konačno rješenje, obzirom da od kad je oformljeno, nije ponudilo barem konture djelovanja. U svemu tome, pravo je pitanje što to rade institucije poput Instituta za turizam u Zagrebu, Ekonomskog instituta, Instituta za poslovna istraživanja, konzultantske kuće, obzirom da su oni trebali ponajprije upozoriti na početak krize u Americi i moguće efekte na sve ostala zemlje, pa i našu, jer su za to plaćeni, za to postoje.

Ako su i upozorili na to, zašto ih nitko nije slušao?

Opći je dojam da se cijela država vrlo teško snalazi sa krizom, poglavito vladajuća politička elita, zajedno sa oporbom. Međutim, vratimo se spomenutim običnim građanima. Onima koji ne znaju što je to kriza sekundarnih hipotekarnih kredita, onima koji ne znaju kako funkcionira izdavanje dugoročnih državnih obveznica, onima koji ne znaju što je to rebalans proračuna kao način prilagođavanja štedljivijoj varijanti trošenja javnih novaca.

No, takvi znaju što znači rizik gubitka posla, porast kamatnih stopa, porast tečaja, a itekako znaju da se država očito dovoljno ne brine za zaštitu digniteta običnih marljivih štedljivih građana, već se svim silama brine za ulazak u one euroatlantske integracije iz kojih je kriza Hrvatskoj i zaprijetila. Običnim građanima treba prenijeti istinu, kakva god ona bila, i apelirati na štednju, na razumno zaduživanje, treba im ponuditi model kako da sačuvaju radna mjesta, a nikako im ne treba lagati ni da krize ima, niti nema, treba im prenijeti istinu. Upravo onako kako je to prenio Winston Ccurchill u trenucima kada se država suočila sa ekonomskim i svim drugim problemima – OBEĆAJEM VAM KRV, ZNOJ I SUZE. To je jedini način izlaska iz krize, uska suradnja građana, oporbe i vlasti, onako kako je to Churchill predložio. Doduše, Churchill je obožavao engleski brandy, i vrlo je često uživao u dobro kapljici i finoj cigari. Možda je baš u trenutku užitka u brandyu naciji prenio situaciji kakva je realno bila – jer, što trijezan misli, pijan govori. Zato glasajmo za političare koji vole popiti.