Gianfranco Fini traži da se u osobnim iskaznicama napiše Pola e Fiume - Italia
Premda je državni blagdan 10. veljače - Dan sjećanja na žrtve fojbi i egzodus obilježen, nastavilo se sa svečanostima, pa ispada da traje više od dvadeset dana jer su pojedine manifestacije počele i prije tog dana. Neki, na primjer neoiredentisti i neofašisti, mogu sebi svašta dozvoliti, a ako zatreba obilježavat će svoje lažne dane cijele veljače. Tako je svečanom otkrivanju spomenika Istrijanki Normi Cossetto, koju su partizani navodno silovali i mučki ubili, bacivši je u jamu Šurani, prošle subote, 21. veljače u Trstu uveličao Gianfranco Fini, predsjednik Zastupničkog doma u talijanskom parlamentu i šef postafašističke Nacionalne alijanse (Alleanza Nazionale). Nije imao ratoborni istup kao priješnjih godina kad je vikao da su Istra, Rijeka i Dalmacija talijanski teritoriji i čak najavljivao da će oni to ponovno postati. Iako je, sudeći po pisanju tršćanskog «Il Piccola» (22.02.2009.) i nekih talijanskih agencija, bio «nježniji» prema Hrvatskoj i Sloveniji, Fini je rekao:»Tko je sve izgubio, danas je zavrijedio ispriku, nešto više od materijalne odštete: u one zemlje nema povratka državnom trobojnicom, nego dijalektom, sjećanjem na domovinu, kulturom, bez agresivnog duha na države koje su rođene nakon raspada Jugoslavije, ali sjećajući se da je Istra zemlja venetska, rimska, dakle talijanska».
Izvjestiteljica lista Gabriella Ziani dobro je zamijetila da je u blizini bio državni dotajnik, Tršćanin Roberto Menia, lider AN koji je prije više godina najavio da će trobojnicu (tricolore) vratiti baš u Istru. Vjerojatno nije znala da ju je Menia u vrijeme raspada Jugoslavije uspio donijeti i postaviti na jednu zgradu u Kopru. Osim toga, tada je Allenza Nazionale imala naziv Movimento Sociale Italiano-Destra Nazionale i imala znatno više agresivnijih lidera i članova, iako i danas u trobojnoj buktinji manjim slovima stoji MSI.
Fini je u razgovoru sa novinarima rekao da u osobnim iskaznicama treba promijeniti dosadašnji naziv "Jugoslavia" i kao mjesto rođenja napisati "Pola, Fiume, Dalmazia - Italia", naglasivši da su ti gradovi bili talijanski.
Spomenik Normi Cossetto iz Labinci
O Normi Cossetto, rođenoj u istarskom selu Labinci i studentici u Padovi, nije rečeno da je bila tajnica fašističke provincijske organizacije GUF (Grupo universitario fascisti), a njezin otac Giuseppe Cossetto, koji je također ubijen, obnašao je dužnost načelnika Općine Vižinada i tajnika fašističke stranke. Inače, osim Finija, o zločinima u fojbama govorili su bivši neofašist Roberto Dipiazza, gradonačelnik Trsta, i biskup Ravignani, rođen u Puli, a Maria Teresa Bassa Poropat, predsjednica Provincije Trsta, jedina iz lijevog centra, nije dobila riječ.
I tek što je spomenik Normi Cossetto otkriven, iz tzv. Unije Istrana već stižu pritužbe kako ga treba maknuti iz Via Capodistria i naći mu odgovarajuće mjesto koje zaslužuje, a najglasniji su pripadnici mladeži koji uopće ne znaju istinu o bivšoj fašistikinji i zločinima koji su fašisti zajedno s njemačkim okupatorom počinili u Istri. Tako da povijesni falsifikati sve više dobivaju svoje mjesto u knjigama, video-zapisima, časopisima i listovima, na izložbama fotografija i dokumenata koje uglavnom financira država, regija Furlanija-Julijska krajina, Provincija Trsta i općina Trst. No, jedan od najvećih propagatora laži o zločinima i etničkom čišćenju Talijana u Istri i Rijeci su državna televizija RAI i Berlusconijev Canale 5, zatim brojne lokalne tv postaje i nacionalne i lokalne radijske postaje u Italiji.
Nagrada Histria Terra zapovjedniku fašističkog garnizona u Motovunu
Otkrivanje spomenika fašistikinji, koja je u knjigama i medijima prikazana mučenicom i za koju nema dokaza da su je partizani ubili i bacili u jamu, nego skupina mladića u kojoj je bilo Hrvata i Talijana, nije bila jedina svečanost koja je te subote organizirana u profašističkom ozračju u Trstu koji je nažalost sve više obojen crno. Naime, tzv. esulska udruga Unija Istrana.Slobodna provincija Istra u egzilu (Unione degli Istriani. Libera provincia dell'Istria in Esilio) u palači Tonelo održala je dodjelu nagrade za istarsku kulturu Istra zemlja (L'Histria Terra). Dobitnik je Luigi Papo de Montona (pravo ime Luigi Papo), rođen u talijanskom gradiću Grado i nastanjen u Rimu, stari istarski fašist i propagator fašizma. O tome nije prozborila predsjednica Komiteta za dodjelu nagrade Gianna Duda Marinelli, ali je istakla da je Papo objavio stotine radova u kojima je opisao tragične događaje u Istri od 1943. do 1945. godine - zasebno je izdvojila knjigu «Albo d'oro» - i da je dao značajan doprinos za istarsku kulturu. Zanimljivo da je nagrada najavljena u priopćenju za novinare u kojemu je Massimiliano Lacota, predsjednik navedene ekstremne tzv. esulske udruge, naglasio kako je Papo nakon sudjelovanju u borbama u Africi, nakon 8. rujna 1943. u Istri formirao Miliciju za terotorijalnu obranu koja je djelovala u sastavu Nacionalne republikanske milicije RSI. No, ni on ni slavljenik, koji je bio zapovjednik fašističkog milicijskog garnizona u Motovunu i do kraja rata surađivao sa okupatorskom Hitlerovom vojskom, čije se ime našlo na listi ratnih zločinaca, nisu govorili uhićenjima, zatvaranjima i ubojstvima istarskih Hrvata i Talijana. Oni o tome šute, kao i o povijesnim krivotvorenima, a to namjerno ili iz neznanja prešućuju talijanski i hrvatski mediji. Držim stoga da bi se većina novinara i urednika hrvatskih medija trebali okaniti ćorava posla i ne ponašati se kao pajaci ili papagaji. Jer, ako ne poznaju temu o kojoj pišu i uređuju, bilo bi pošteno da se ostave tog posla i prepuste ga onima koji će barem donekle objektivno obavijestiti javnost. To je, dakako, teško sprovesti kada među vlasnicima medija ima najviše onih koji nemaju pojma o novinarstvu. Čak ni u agencijama nema znalaca o vanjskopolitičkim zbivanjima, poglavito o talijanskom neoiredentizmu i neofašizmu, a «slučaj Alemanno» (njegova ucjenjivačka izjava upućena Hrvatskoj u studenom prošle godine i posjeta Rijeci i Puli ove veljače) najzorniji su primjer neznanja ili sprege sa domaćim političarima u stilu «ne smijemo im se zamjerati».
»Italianissimo» Kristjan Knez
Za Dan sjećanja u Auditoriju u talijanskom gradu Bellunu održan je razgovor o žrtvama fojbi i egzodusu na kojemu je uz domaćine bili čelnici grada i predsjednik tzv. esulske udruge Anvgd Beluna Giovanni Ghiglianovich, a Kristjan Knez iz slovenske Istre govorio je o temi «Povijesna promišljanja o prisustvu talijanske autohtonosti u istočnom Jadranu». Kako je na službenim internetskim stranicama Nacionalnog saveza Julijske krajine i Dalmacije (ANVGD) jučer (23. veljače) objavljen članak «Italianita dell'Istria:eccovi le prove» (Talijanstvo Istre:evo vam dokaza) koji je prenijet iz venecijanskog dnevnog lista «Il Gazzettino» (15.02.2009.), nema dvojbe da nas više ništa ne može iznenaditi. Tako se, eto, drugi puta u nekoliko mjeseci moram baviti stanovitim Kristjanom Knezom, kojega je poznati venecijanski dnevnik predstavio da je on («italianissimo» mladi povjesničar iz Pirana) koji je zatvorio proslavu Giorno del Ricordo, rekavši da «talijanstvo nije bilo vezano za fašizam.(...)». Govoreći o epidemiji kuge u Istri 1630. godine iznio je podatak da su nakon toga pristigli Bergamaschi i Belunessi, a s Istoka Krćani i Hrvati koji su se svi talijanizirali, ali kako je Mletačka Republika iz Istre dovozila ulje, sol i kamen garantirala im je svojevrsno slobodno izjašnjavanje i svatko je mogao kazati:ja sam Baljanin, Zadranin, Piranac, Splićanin («ognuno si se diceva sono vallese, zaratino, piranese, spalatino). Nakon 1860. bile su tri etničke kulturne skupine - hrvatska, slovenska i talijanska, a list je na kraju ustvrdio da je Knez neprijatno iznio današnju realnost:»Ako odete u Dubrovnik i slušate povijest koja je ispričana u vodiču ispada da je sve hrvatsko» (u članku je naveden samo talijanski oblik Ragusa - op. A.Č.) Ne znam točno koliko ima istine u analizi Kneza i koliko je on «italianissimo» (možebit najviše 50 posto ako nije i on talijaniziran, jer njegovo prezime nije talijansko!), ali obzirom da se druži sa neioredentistima i postfašistima koji su u tzv. esulskim udrugama s kojima surađuje, onda se takvima ne može baš vjerovati. Ne znam što je sve rekao, jer list ne mora objaviti cjelovitu diskusiju. Činjenica je da u «Il Gazzettinu» nema o tome koje je zlo fašizam donio u Istru, o prisilnom potalijančavanju Hrvata i Slovenaca od 1927. do 1943. godine, o povijesnim falsifikatima koje na uštrb Hrvata i Slovenaca objavljuju u Italiji i mnogo toga. Osim toga, u slovenskom dijelu Istre, posebice u Izoli, službena tamošnja vlast i Zajednica Talijana prije nekoliko godina ugostili su neofašista Nina Benvenutija, rođenog u Izoli, bivšeg profesionalnalnog svjetskog boksačkog prvaka u srednjoj kategoriji. U prostorijama talijanskog društva «Dante Alighieri» Zajednice Talijana u Izoli 10. travnja prošle godine održao je predavanje Paolo Sardos Albertinini, predsjednik tršćanske Nacionalne lige (Lega Nazionale), a tema je bila «1945 nascita dello Stato comunista jugoslavo:la logica del terrore» (1945. formirana jugoslavenska komunistička država:logika terora), naslov antikomunsitičke brošure zbog koje je ovih dana u Italiji bila polemika. Očito da odgovorne u tim strukturama nije smetalo da ugoste zadrtog neoredentista i jednog od ideologa enormnog preuveličavanja zločina u fojbama kako bi dokazao etničko čišćenje Talijana. Tu istu brušuru, koja je kod Bazovičke fojbe podijeljena srednjoškolcima i profesorima iz Rima, o čemu smo pisali, rimski je gradonačelnik Alemanno dao povući. To je u stvari jeftini štos na koji mogu nasjesti raznorazni radini, bandići, obersneli, jakovčići i slični, kojima se nikako ne smije oprostiti povijesna pogreška koju su učinili u subotu, 14. veljače ove godine! Možda nešto nauče iz ovoga teksta, iako u to sumnjam, jer čini se da ih je Furio Radin hipnotizirao, pomutivši im političku pamet.
Umro Guido Miglia
U Trstu je umro Guido Miglia (1919-2009), rođen u Puli, nastavnik, novinar, publicist, urednik i direktor. Bio je suradnik lista «Avanti» i direktor dnevnog lista «L'Arena di Pola» koji je izlazio od 1945. do 1947., a 1954. jedan od osnivača časopisa za politiku i kulturu «Trieste» gdje je bio direktor do 1959. godine. Zatim je surađivao za «Il Piccolo», «Voce libera» i druge listove, a pod stare dane suradnik je pulskog časopisa «Franina i Jurina», tršćanskog «Primorskog dnevnika» i ljubljanskog «Dela». Bio je antifašist, pa razočarani iredentist koji se poslije dugo godina oslobodio tog «đavla» i na kraju veliki mrzitelj svega što je fašističko i nacionalističko. Objavljene su mu knjige «Bozzeti istriani» (1959), «Le due Istrie» (1968), «Le due nostre radici» (1969), «Dentro l'Istria. Diario 1945-1947 (1973), «Istria-I Sentieri dela memoria» (1990) i «L'Istria una quercia» (1997). O njemu sam prvi put pisao pozitivno kada mu je u Istarskom narodnom kazalištu u Puli predstavljena knjiga «L'Istria una quercia». Sjećam se da je tada dobio veliki pljesak, ali kad je govorio o tomu da je tek nedavno spoznao da je njegovo prezime Miglia podrijetlom hrvatsko Miljevac, čuo sam gunđanje nekolicine istarskih Talijana koji su govorili da se «prodao» Hrvatima. O svom prezimenu Miljevac kazivao mi je kad sam ga jednom prilikom posjetio u njegovu domu u Trstu, a taj razgovor, nadam se, jednoga ću dana objaviti. Inače, objavio sam njegovu izjavu protiv poznatog talijanskog pisca Arriga Petacca, koji je objavio vrlo čitanu knjigu o egzodusu i žrtvama fojbi u kojoj je mnogo falsifikata i to je jedno od zlodjela protiv hrvatskog i slovenskog antifašizma! Rekao je da je riječ o profašističkom piscu i vrlo loše govorio o knjizi «L'esodo. La tragedia negata degli italiani d'Istria, Dalmazia e Venezia Giulia» (Milano, 1999.) koja je doživjela više izdanja, samo u 1999. pet izdanja. I laži često imaju dobru prođu. To je znao i Miglia, koji mi je govorio da Fini i njegovi kamarati ne nose dobro Italiji, a najmanje Hrvatskoj i Sloveniji. Zgražao se nad fašističkim revizionizmom. Ne znam je li na talijanskim radijskim ili televizijskim postajama čuo vijesti o subutnjem boravku Finija u Trstu, ali ako jest, siguran sam da mu se i tom prigodom zgadio. Pogotovu ako je slušao njegovu besjedu glede žrtava fojbi kako je potrebno nastaviti utvrđivati istinu i boriti se protiv male i bučne šake onih koji negiraju zločine. Upravo su njegovi postfašistoni revizionisti ti koji nisu priznali ni jedan zločin koji su fašisti počinili na području Istre, Rijeke i Dalmacije, ali i mnogim drugim područjima na današnjem teritoriju Republike Hrvatske.
