Hej, Bosno, Bosno moja!!!

Imao sam posebnu čast dobiti Zahvalnicu Udruge hrvatskih dragovoljaca domovinskog rata za zasluge u promicanju istine o Domovinskom ratu. I to samo zbog toga što se tu i tamo u svojim skromnim tekstovima spomenem njihove žrtve, njihovog odricanja i njihovih problema. Kažem namjerno I TO SAMO ZATO, baš zbog toga što smatram da ništa posebno i nisam učinio. Dapače, netko može reći da sam njihove probleme iskoristio u svoju korist, jer sam na temelju njihovih problema postigao da se moji skromni tekstovi čitaju. Ja bih njima trebao uručiti zahvalnicu. A svakako smatram da ju nisam zaslužio. Ponajviše zbog velikog broja branitelja koji su poginuli po raznim selima i zaseocima, dakle ne u Vukovaru, Gospiću, Vinkovcima, odnosno u gradovima za čije smo žrtve svi čuli, već po nekim selima za koja nitko nikada i nije čuo, ili neće čuti. I svi ti branitelji koji su ginuli po tim selima nisu dobili ništa, tek su njihove obitelji dobile nekakve kratkotrajne koristi, i to je sve što im je država uručila kao zahvalu na darovanom životu.

A o mojoj su Zahvalnici pisali čak i mediji, posebno cijenjeni portal. Kao da sam učinio nešto značajno. I premda sam tek slagao riječi, dakle nisam pisao, jer pisali su Krleža, Dostojevski, Petrarca, ipak je to braniteljskoj populaciji izuzetno mnogo značilo. To je tren kada se zaista zamislite, da netko toliko cijeni vaše slaganje riječi o njegovim problemima da vam uruči priznanje za koje i sami mislite da ga niste zaslužili. Čak sam i razmišljao o tome da ne preuzmem Zahvalnicu, zbog toga što sam smatrao da to zaista nisam ničime zaslužio. Upravo zbog toga Udruzi hrvatskih dragovoljaca domovinskog rata najsrdačnije zahvaljujem na uručenom priznanju.

Na samoj svečanosti uručivanja Zahvalnice, gospodin koji je vodio protokol i čitao vrlo dirljiv govor u kojemu je posebno pozvao na pomirbu zaraćenih strana u toku II svjetskog rata na ovom području pročitao je rečenicu nad kojom se svi moramo zamisliti. Rečenica je glasila otprilike ovako: DA JE POVIJEST UČITELJICA ŽIVOTA, HRVATI BI VEĆ NEŠTO NAUČILI IZ SVOJE POVIJESTI. MEĐUTIM, HRVATI SU ILI GLUPI, ILI TEŠKO UČE, ILI NE UČE UOPĆE!

Nikako se ne mogu složiti sa tezom da Hrvati ne uče iz svoje povijesti. Hrvati itekako uče iz svoje povijesti, i to na najvećim greškama svojih prethodnika, te uporno ponavljaju takve iste greške, ili zbog toga što im se takav način rada izuzetno sviđa, ili zbog nekakvih kratkotrajnih koristi. Ako se orijentiramo na vrijeme II svjetskog rata i vremena nakon toga, te Domovinskog rata i vremena nakon njega, dakle, na vrijeme na koje se odnosio spomenuti govor, uočit ćemo da uporno ponavljamo iste greške. Eto, ipak nešto učimo iz svoje povijesti.

Primjer prvi: kad se govori o usporedbi samostalne Hrvatske i bivše Jugoslavije, svi ćemo odmah reći da je prije bilo bolje, jer je nova hrvatska vlast potpuno pogrešnom privatizacijom uništila gospodarstvo. No, zar nije i nova jugoslovenska vlast nakon pobjede u II svjetskom ratu počela sa osnivanjem zadruga i sličnih organizacija u koje su seljaci i poljoprivrednici morali unositi sve svoje blago koje je postalo državno? Nisu li sva poduzeća i firme koje su prije II svjetskog rata bile privatne odjednom postala državne, koje su kasnije planskom ekonomijom potpuno uništene? Nije li i to promjer pogrešne nacionalizacije?

Primjer drugi: svi se slažemo da je rat započeo masakrom policajaca u Borovu Selu. Sve se glasnije piše i govori o tome da su pojedinci sa naše strane prvi počeli sa pucanjem po Borovu Selu, što je uzrokovalo reakciju ekstremnih Srba! Je li moguće da je za masakr kriva naivnost naših pojedinaca? Sve se glasnije piše i o tome da je akcija na Tičanu, u kojoj je izginuo veliki broj istarskih partizana, zapravo posljedica naivne i loše izvedene akcije čiji je cilj bio provociranje direktnog sukoba sa njemačkim snagama? Frapantna sličnost naivnosti!

Primjer treći: kao vrlo upečatljiva mrlja na Domovinskom ratu spominje se i činjenica da su pripadnici Hrvatske vojske morali zalaziti u područje Bosne i Hercegovine, poglavito nakon akcije Oluja, kako bi na taj način osujetili bilo kakav mogući protuudar snaga bosanskih i krajinskih Srba. Naravno, i Istrijani, odnosno istarske jedinice, također su sudjelovale u takvim obrambenim manevrima zalaženja na područje BIH. I premda je i sama BIH Splitskim sporazumom pristala na takav oblik vojne suradnje, ipak se o takvim manevrima govori u vrlo lošem kontekstu, poglavito u kontekstu sudjelovanja istarskih postrojbi u takvim manevrima. Zar iz svoje povijesti nismo naučili da su Istrijani kroz cijelu svoju povijest odlazili na časne zadaće obrane zemlje od neprijatelja? Malo je poznato da su istarkse postrojbe za vrijeme II svjetskog rata odlazile upravo u Bosnu i Hercegovinu na vojne akcije protiv okupatora. O tome svjedoči i stara partizanska pjesma – "OJ TI BOSNO ZEMLJO OD VISOKIH BREGOVA, EVO TEBI POMOĆI OD ISTARSKIH SINOVA"! I premda su Istrijani u toku II svjetskog rata odlazili u borbe protiv svoje braće Hrvata koji su nosili druge oznake, i premda je cilj borbe bio stvaranje jedinstvene države različitih nacionalnosti, ipak se na to gleda blagonaklono, dok se na sudjelovanje Istrijana u akcijama u BIH nakon akcije Oluja gleda kao na potpuno nepotrebne angažmane, premda su se Istrijani tada borili protiv jedinstvenog neprijatelja, koji je upravo iz Bosne sijao smrt po Vrsaru, Vukovaru, Gospiću.

Hrvati, dakle, itekako uče iz svoje povijesti, ali, ili se nauče ponavljati iste pogreške, ili zaboravljati povijest na koju bi morali biti ponosni. Kako zapravo natjerati Hrvate da stvarno nešto i nauče iz svoje povijesti?

Jedino istinom.

Jer, ako se djeci u školi, dakle on najranijih nogu govori i laže o nekakvim poluuspjelim i neuspjelim akcijama kao glavnim okosnicama povijesti i gospodarstva, onda će i ta djeca vremenom početi ponavljati iste pogreške, a takve poteze smatrati u najmanju ruku ih potpuno ispravnima, dok o onim ispravnima neće imati realno mišljenje.

Možda zato mladi Istrijani vole narodnjake, jer je povijest Istre i BIH uvijek bila usko povezana. A mi od toga bježimo.

Možda će se i u Sarajevu uskoro oriti: POD UČKUN KUĆICE BELE....

Zlevak