Logo - www-parentium.eu

Kad si izbačena ”iz takta”...

31.03.2009. Autor: sgl

Oni su divna stvorenja, s njima nam dan počinje i završava, a život nam dobiva sasvim drugu dimenziju. Oni su ti koji nam svakodnevno iskazuju beskrajnu ljubav, koji se iskreno smiješe i s kojima zajednička igra bar na kratko rješava uobičajene probleme. Da, to su naši mališani.

Ali, ponekad postanu mali vražići koji zaista znaju izbaciti "iz takta", no sve su to čari roditeljstva.

Svoju djevojčicu pokušavam odgajati najbolje što mogu, uvodeći uobičajene odgojne mjere. Nastojim ne biti previše stroga, ali niti previše popustljiva. Više sam ovo drugo, no jednostavno joj ne mogu odoljeti kad me pogleda onim svojim velikim okama i nabaci najslađi "smile" na svijetu.  Iako će za nekoliko dana napuniti godinu, izuzetno je živa, tvrdoglava, neustrašiva, vesela.  No, nekada me stvarno zna naljutiti i dovesti do ludila.

Evo dvije situacije.....

Situacija broj 1

Sa njenim se spavanjem borim i dan danas. Bilo je večeri kada je zaspala bez problema, ali one su zaista rijetke.

Ovo su češće situacije (napomena: rijetko me izbaci iz takta, ali tu me noć izludila): zaspe, a ja taman pomislim kako ću uspjeti pročitati dnevne novine, pogledati neki dobar film ili makar se na kratko odmoriti, kad, evo ti njen za deset minuta. Plače, ali nije to onaj pravi plač, više je to neko njurganje sa umjetnim suzama (tako ja to zovem). Dođem do nje u sobu, dam joj bočicu i počnem joj pjevati omiljenu uspavanku "tata kupi mi auto". Utone opet u san, a ja sva sretna "e to je to, sada će sigurno spavati ko top". Moš' si mislit, čim sam zatvorila vrata sobe opet je počela plakati i opet sam otišla k njoj i pjevala joj, ali ovaj puta "zeko i potočić". I tako sam se tu večer prešetavala iz sobe u sobu, otpjevala oko desetak uspavanki (mogla bih snimiti cd sa dječjim pjesmama) dok u jednom trenutku stvarno nisam poludjela. Više nisam znala što učiniti; pjevala sam joj, pričala, mazila je, dala joj bočicu, ali ništa nije upalilo. Osjećala sam se nemoćno, bila sam ljuta na sebe i na nju, jer nije htjela zaspati bez moje prisutnosti. Nakon dvosatne bitke, popustila sam. Uzela sam je k sebi u krevet i obje smo od umora zaspale u trenu.

Znam, vjerojatno sam pogriješila i možda nisam smjela popustiti, ali kada sam vidjela te krokodilske suze, izraz lica "mama uzmi me", bilo mi ju je nekako žao.

Nakon te večeri, princezica se naučila da pola noći bude u svom krevetiću, a pola s nama. Sada smo u fazi kada ju suprug i ja učimo da spava cijelu noć u svom krevetiću. Ponekad smo uspješni, a ponekad baš i ne.

Situacija broj 2

Doma je bio urnebes, ne strašan, ali trebalo se malo pospremiti. Mašine igračke po cijelom stanu, novine i razni časopisi nalazili su se pod kaučem i na njemu, pod stolom, u kuhinji, u hodniku. Malena obožava listati i parati novine. To joj je zanimljivo jer šuška. Cd-i umjesto na svom mjestu bili su po ladicama i podu. Cijeli taj nered napravile su njene malene ručice. I tako sam se primila pospremanja. Počela sam ambiciozno i s puno elana. Baš sam se bila ufurala. Maša je cijelo to vrijeme pričala nekim svojim jezikom i lukavo promatrala kako njene igračke slažem u kutiju, časopise i novine na policu, a cd-e na stalak.

Kad sam konačno završila sa dnevnim boravkom i dovela ga u red, bacila sam se na čišćenje spavaće sobe. Maša je i dalje pričala "gu-gu", "ge-ge", "to e to", "da-da", "la-la" slatko mi se smiješeći. Pospremajući sobu, čula sam da se nešto srušilo i već sam pretpostavljala što se desilo. Naravno, moja je curica bila zatrpana cd-ima, a stalak na podu. Nije plakala, smijala se. Njoj je to bilo jako zabavno. Došla sam do nje i nekoliko joj puta rekla da se to ne smije dirati. Cd-e sam vratila na stalak i nastavila s poslom. Kad opet bum, tres! Ponovno ista stvar i ponovno moje ponavljanje kako se to ne dira, a ona se i dalje smijala od uha do uha. Očito joj je to bila super igra ja slažem, a ona ruši. I tako se priča ponovila nekoliko puta. Kada više nisam imala živaca ostavila sam je s tim cd-ima, pa neka ruši. Više joj to nije bilo zanimljivo jer joj nisam zabranjivala, pa se bacila na vađenje svojih igračaka iz kutije i paranja novina. Stan je u kratkom vremenu izgledao kao na početku. Moj je trud bio uzaludan, a ja pomalo ljuta i bijesna. Ubrzo sam shvatila da je njezino pričanje zapravo značilo "majčice, nemoj pospremati kada znaš da ću se igrati, raditi i zabavljati se samo s onim s čim ja hoću". Moj je izraz lica s ljutnje prešao u široki osmijeh. Sjela sam do moje malene, igrala se s njom i ostatak smo vremena zajedno uživale u kreativnom neredu. Bilo nam je odlično u toj ludoj igri.

Ponekad mi je s Mašom dan naporan, ali istovremeno divan i nezaboravan. Ona mi svakog dana pruža toliko lijepog, da sam u stanju zaboraviti sve njene zločestoće i neposluhe.

sgl