Kao da je Thompson kriv! Ili Maystor o Thompsonu!

Vi vjerojatno znate kako izgleda stereotip-majstor. Da je jesti, piti, čim manje delati, ali puno filozofirati... Odmah se ograđujem u odnosu na svoje kolege, jer to nije moje mišljenje, nego uvriježen stav javnoga mnijenja.

Kad sam vam otvorio karte i predstavio se široj čitalačkoj javnosti, moj osobni portret izgledao je otprilike tako kako je izgledao. U širi opis ulaze još poraznije osobine, koje vam sad neću nabrajati, kao što su: nenačitan, loš poznavatelj moderne kinematografije, moderne glazbene scene, ne prati dnevni tisak, ne gleda Dnevnike...Itd. (to je nakad bilo dobro glasilo mladih!)

Ali, čak ni takav indiferentan pojedinac nije uspio ne primjetiti koliku količinu medijskog prostora zauzimaju raznorazne (dez)informacije o jednom čovjeku kojeg se sjećam iz perioda kad su na svim našim telekanalima vrtili onu pjesmu od Marka Noflera, a Dubrovnik zbog „problema sa pristajanjem u Gruškoj luci“ nije mogao primiti očekivanih 14 megakruzera . (U isto to vrijeme je tvornica "Borovo" morala prekinuti proizvodnju svojih gumarskih proizvoda, i to radi problema špediterske prirode vezanih sa izvozom na Istok.)

Sa Ivo Jime na hrvatsko rame

Jedini „intermezzo“ od Noflerovih balada, a kojeg ja pamtim, bile su pjesme kriještavog, bezubog mladića sa pumpericom američke proizvodnje, koja je svoje honorarno radno mjesto dobila nakon zaslužene mirovine, u koju su je poslali nakon uspješne odbrane Ivo Jime.

Što je kasnije bilo sa tim čovjekom, nisam bio baš podrobnije upoznat sve do 8. mjeseca prošle godine. Tad sam, naime, u jednoj od svojih moto-avantura zalutao u Radmanove mline iznad Omiša.

Kako lijepo mjesto: bistra Cetina žubori, duboki hlad stoljetnih hrastova, miris koljenice ispod čripnje... ali, podrobnije o tome u jednom od putopisa.

Dok sam svoga Stromića pokušavao smjestiti na parkiralište, kraj mene se zaustavi Benđola C1200. Na njoj tip koji mi jednostavno uputi pozdrav: „Dobar dan, vruće?!“

Odzdravim kolegi bajkeru. Kad smo se smjestili, pitam svoju prijateljicu Morenu (koja je tu, u Omišu, na ljetovanju sa svojim dragim, na čiji smo poziv i „zalutali“ u Radmanove mline): „Ma koji je ono tip? Pozdravio me kao da se poznamo!“ (a Maystora ionako svi poznaju, samo u Maystora slaba memorija!).

A ona na sav glas, što nije moglo proći neprimijećeno kod 150 nazočnih gostiju (a ni pastrve u ribnjaku nisu mogle prečuti): „Pa to je Thompson!!!“

„Koo? Philips?“, pravim se da ne znam tipa kojem se vidi da je na Bembi „doma“.

A čovjek jednostavan, miran. Vidi mu se po hodu da je došao u Mline da na miru, u dubokom hladu sa svojom suvozačicom nešto pregrize za ručak. Potpuno običan, prosječan čak, bajker (otuda i sve moje simpatije) i jedino što odskače je Bembura, prilično rijetka zvjerka u našem motosvijetu.

Klipan sa manje kose i više zubi nego ONDA

Jedino što mu je kosa za nekih 60-tak centimetara kraća, a zubi u puno boljem stanju u odnosu na ONA vremena, vremena balade Marka Noflera, kad su se od spomena Čavoglava ONIMA tresle nogavice, a brada podrhtavala od bijesa što ih jedan klipan sprječava u naumu da prepolove Lijepu našu.

Nakon tog susreta opet ne pratim dotičnog „klipana“, jer naša glazbena produkcija, definitivno, nije polje moga uskog interesa. Sve dok se sve mediotvorine nisu ispunile njegovim ratnim nadimkom i tako ipak na trenutak skrenule pažnju vašeg Maystora na iste.

I tu ja pomislim: “kada svi mogu lupetatii, što ne bih i ja?“.

I sad ja dolazim u dilemu kome vjerovati. Ne znam.... ne pratim... Da li su veliki naslovi po novinama inspirirani imperativom koji prodaje iste, emisije na televiziji sličnog motiva?

Jeni reču uvako, drugi unako... A ma.... A bo...

Istini za volju, znao sam na televiziji vidjeti neke isječke u kojima se vide mladi dečki sa „folklornim“ nošnjama karakterističnim za dio hrvatske vojne sile sa početka 2. svjetskog rata. I to „CRNI“, mračni dio, koji nije vikao „SMRT FAŠIZMU!“, (ali je na to odzdravljao sa "I TEBI, SINKO!")

A opet, mislim, da li to znači i da je npr. kompletna postava BBB-a u stvari zamaskirani boksački klub... ili u „svakom žitu ima i kukolja“?

I tu ja večeras pribjegnem jednoj (jedinoj koju znam) analitičkoj metodi, koju sam razvio kroz dugogodišnju praksu. Jer Maystor vam se u praksi često susreće sa problemima dijagnostike kvara. (Da ne biste pomislili da se mi Maystori pravimo "doktorima", mi to nazivamo „defektažom“.)

Rekoh si: "Maystore, ako ne znaš gdje je problem, kreni od početka."

Analiza

I dam si ja večeras truda da detektiram je li taj mladić good ili bad guy. Metoda je sljedeća: skinem sa Mreže par njegovih pjesama i jedna od rabljenijih na radio stanicama mi se sama nametne. Zove se „Lijepa li si“, što me asociralo na „Krasna zemljo“. I tako sam, Maystor metodom „play-pause“ skinuo tekst pjesme sljedećeg sadržaja (vidi"sivac"):

Pročitao sam par puta te stihove i zaključio da nešto tako lijepo nisam pročitao još od osnovne škole i pjesmice Tina Ujevića o malom slapu (ili je bio to Dobriša Cesarić??).

Čak bih mogao povući paralelu sa našom istarskom "Krasnom zemljom", samo u malo decentraliziranom izdanju. „Pa što tu ima lošeg“, pomislim. „Ajde dobro, jedino možda ono „Herceg-bosno“ nije najaktualnijeg datuma, ali u vrijeme nastajanja stihova je i ta tvorevina  postojala!

I sljedećih par pjesama koje sam slušao na tragu su ove, lijevo natipkane. I šta da ja sad napišem kao „mišljenje“ ili stav o tome da li je on dobar ili loš dečko? Tekstovi su odlični, aranžmani sa Škorom i društvom također, i tu ne vidim spora. Čak i moje rokersko uho, oslabljeno, doduše, dugogodišnjim gubitkom večernjih sati u diskoklubovima, to može „podnijeti“. Daleko je to iznad „ćirilice“ koja trešti iz spuštenih bolida sa tupasto postavljenim spojlerima kojima današnji stariji adolescenti pokušavaju impresionirati svoje vršnjakinje.

Rezultat analize: ako može Čola, valjda može i Thompson?

Možda te pjesme nemaju antologijsku vrijednost bezvremenskih balada „našeg“ Zdravka Čolića, koji je svoju afirmaciju „korisno društveno-političke“ aktivnosti iz ONIH vremena potvrdio koncertom u pulskoj Areni, a ovog našeg branitelja na stup srama. I to na riječkom karnevalu kao glavnom, i buzećanskom kao manjem stupu.

Zaboravili su Fjumani, meni se čini, gdje su gubili vrijeme u 111-toj, kao i moje kolege Buzećani iz 35-te bojne. Zavoravili su čiji smo glas slušali kao odgovor radiju "Ravna gora"... Sad će ispasti da sam ja „zamazao“ i dobro „zapakirao“ još jednu iz niza „lovačkih“ priča. Ali i ja sam već zaboravio gdje sam gubio vrijeme u ONIM vremenima kao moji Fjumani, Buzećani, Porečani, Rovinježi....Kako kaže još jedna pjesma kritiziranog autora „Stari se...“ I BOLJE DA ZABORAVIMO!

Ali tekstovi g. Perkovića su tu. Jednostavni, pjevni, ipak nekako bezvremenski. I dalje peku one koji nam nisu uspjeli „zabiberiti“ po njihovom Načertaniju!!!!!

Po mom skromnom mišljenju, nismo mi ti koji moraju nekome braniti pristup pulskoj Areni, a da za one dečkiće u crnim „folklornim“ nošnjama u Areni nema mjesta, nismo ni u prilici prosuđivati. Čak i neupućeni pojedinac moga kalibra zna da je tu svoje rekao ZAKON! Zakon kojeg provodi policija. I ne vidim druge filozofije.

To je rezultat maystorske analize.

Vaš MAD MAYSTOR
ZA TERAN SPREMNI!