8. etapa: Na fažol – pod svaku cijenu!!

Nedjelja, 6.30 h....lagani, sneni pogled kroz prozor – „prestala je padati...još ćemo se i voziti..“, prva je konstatacija! Ustajanje na vrijeme, neuobičajeno za moj nedjeljni ritam, dalo je naslutiti da nas ovoga put ništa neće spriječiti da se na startu 8. etape Ladonjine biciklijade pojavimo barem kad i drugi učesnici. Makar bi oni naše kašnjenje mudro protumačili kao džentlmenski potez davanja prednosti na startu. Sve bismo i sproveli po planu, da danas nemamo novog člana, Marka (u daljem tekstu „MALI“), u ekipi.

Maloga smo, radi zahtjevnosti taktike, naime, morali uvesti u svoje skrivene trikove kojima inače izluđujemo Ladonjine biciklističke asove. Kad kažem „mi“, mislim na onog, brojčano nužnog suvozača Čiću koji se, ovoga puta samoinicijativno, pod prijetnjom sankcijama, udostojio pojaviti.

Posebni akcent u taktičkom brifingu posvetili smo – zagrijavanju, svojstvenom samo našoj maloj družini (Čićo, kupit ću ti novu bisku).

Alora, dok je Mali pohvatao sve tajne zanata i položio test sa odličnim uspjehom, „malo“ smo kasnili sa polaskom. To smo nastojali nadoknaditi nešto jačim ritmom vožnje prema Cerovlju.

Na Limskom mostu, lagani zapuh vjetra, koji je proizvelo naše moćno timsko vozilo, skinulo je kapu nazočnom prometnom policajcu i time, najvjerovatnije, skrenulo pažnju na sljedeće, pomoćno timsko vozilo, kojim se u slobodno vrijeme služi naš pegulasti Čićo.

I pogađate....njemu ode 500 kuna i još nam je „skuhao“ kašnjenje na start. Pak tog čovjeka ne smijete pustiti samog iz vida! Zajno dela čine! Izgleda da mu nije dovoljno što za Ladonju pušta znoj i krv, pa je odlučio puštati i šolde. Odmah da riješimo račune, moram vas izvjestiti da je od sutra otvoren žiro-račun kod Foškerske štedionice. Broj žira na kojeg možete uplatiti skromni prilog od 1,23 kune za refundaciju troškova našem pegulastom vozaču je 127348565667737377474777377774777747747777

Kolonu Ladonjinjanaca, veselih što im protivnika nema, presreli smo tik nakon starta u Cerovlju. Kakovu komediju su tamo delali nisam uspio saznati.

Bilo je evidentno da im se stisnulo grlo čim su nas ugledali. Samo su još jače stisnuli ručke svojih volana u želji da barem u Pazin stignu prije nas i tako osvoje simpatije Pazinjana. Stižemo ih nešto prije Pazina lakoćom svojstvenom gazelama i odmah uočavam promjene u sastavu – u BK Ladonja sve više ženskih vozačica! Mali mi namiguje, nešto u stilu „ne brini, nećemo se dati smesti“! Sve sam dobro naučio i to od starih maystora“!

Na velikoj placi u Pazinu prvi odmor. Izvodimo i prvi „striptiz“ jer je sunce upeklo onako kako samo u Pazinu zna. Mislim, a znam da ćete se složiti, da Pazin ima sam svoje sunce!! Uz napitke, (nisu se podičili svojom nadaleko poznatom malvazijom!) pregledavamo novi broj „Glasa Ladonje“. Unutra neki tip, moj imenjak i prezimenjak, dao intervju. Čak mi i na slici sliči, samo priča gluposti....

Nastavljamo put ispraćeni zaintrigiranim mnoštvom, uz nježni uspon od 30%. Tu prvi put bahato demonstriram penjačke sposobnosti najnovije Tovarice i zadovoljan sam učincima. I Mali šiba dobro. Jedino je Čićo nešto slabijeg morala...još nije prežalio onih 500 kuna što mu ih je legalno otela policija. Tek što sam pošteno razvukao brzinu, eto Sv. Petra u šumi! Šumu nisam vidio od Sv. Petra! Mjesto je vidno uređenije od moje zadnje posjete, zimskog moto-susreta, prije 3-4 godine. Tada sam se dobro uneredio vozeći po izmrcvarenoj makadamskoj cesti od Tinjana. Evocirane uspomene donijele su novu strepnju. „pa ne idemo valjda tuda i ovaj put?“

I zbilja, kolona počinje spust u Tinjansku valu! Ali.....kakva cesta!!! Bolja od one u Monzi!! Svaka čast, petica ko suza!! Uživamo u vjetru u kosi kroz bjesomučan spust! Barem oni koji je imaju!! Užitak , kao i svaki drugi, nije potrajao dugo, jer sve što je lijepo - kratko traje. Nakon svake nizbrdice sljedi – uzbrdica. Fina, konkretna, dolomitska.

A Tinjan je tu... ispred nosa, ali nikako do njega doći. Vozači Ladonje se ne daju, hrabro se pokušavaju oduprijeti naletima naših Tovarica. Jedan, ispred mene, uzimajući tako mu potrebnu vodu, skoro prečicom opet odlazi u valu. Skoro čovjek zginuo zbog vode! (san reka da voda ni baš dobra!!).

Zadnjim atomima snage svi skupa (mi „strujići“ zbog solidarnosti) stižemo u mjesto, kod konobe Gigi. Tu nam je priređen veseli doček. Balunaši, limenjaci, svi skupa i puno smjeha. Glavnu točku programa priredio nam je Kapo škvadra G. Plinio izvodeći performans, na način bolji i od orginalnih autora pjesme, pulskog bend KUD Idioti. Znate ono „.....voljamo paprike...voljamo tera....ma senca guera....!!! Šouuu!!

Nakon što smo sve boce vina pretvorili u ambalažu za reciklažu, selimo se u konobu Kum.

Tu mi miriše nešto fino i vraća me 20-tak godina unazad, kad sam kao član izviđača bio čestim gostom za takvom trpezom – FAŽOL!!! Deluxe!!! „Teta, zajno mi utrpajte dva sića tega fažola, san zamerita“, poručujem ljubaznoj domaćici, a za Čiću samo kruh, jer i tako će sve prosuti, kako je pegulast“.

Priključujemo se za stol gdje upoznajemo fažanske aktiviste od kojih dobivam interesantne informacije o aktualnostima u „najlipšem mistu na svitu“ (kako bi to rekao dr.Gero), mome rodnom mistu. U isto vrijeme Čićo je, lažno se predstavivši kao novinar, dobio interesantne podatke o našem Kapoškvadri. Da je pravi, da je vajk bio za radnika, da zna znanje....Ok, ok.....da njega zanima Kapoškvadra, a ne teta..... A vidjeli smo i da zna kantati. A fažol je bija za deset!

Sve je završilo malonogometnim haklom između ekipe lijevih i desnih, gledano od Tinjana prema Pazinu. Utakmica je završila 56:48 za lijeve. A mi smo završili u Rovinju, u marini. I uz turicu analizirali današnji dan. Dan pun smijeha, bez stresa, bez žurbe......bez 500 kuna! Ali, vrijedilo je.

I zar je baš sada morao doći taj Uskrs, a tek smo ušli u formu! Jer sljedećeg vikenda nema biciklijade....šmrcc! Za dvi šetemane pratite nove avanture lude elektro-ekipe. Već spremamo nova iznenađenja!

Vaši MAD MAYSTOR, Mali i Pegula Čićo