Odluka je donesena!

Evo, ovako: oduvijek mi je bila želja da odradim jedno „muško“ putovanje motorom i to opišem u obliku jednog lijepog putopisa. To putovanje trebalo bi biti, u najmanju ruku, pompozno, orginalno, neostvarivo običnom smrtniku. Jednom rječju: uauuuu!!!! putovanje.

A putopis još jači, bolji, pompozniji. Antologijski. Zbog sebe samog , za vlastitu dušu...

Ali uvijek postoji „ali“. Klasika....Takav poduhvat traži vrijeme, šolde, opremu.....

Prvo nije bilo šoldi, onda nije bilo opreme, a naposljedku prepreka većine suvremenika – vrijeme! Kako da se čovjek otisne i „nestane“ mjesec-dva kad na grbači nosi ogromno breme!? Delo, firma, kuća, žena, djeca, krediti......Uhh!

Ali doći će dan kad tih „škuža“ neće biti. Onda će vjerovatno faliti nećeg drugog, a najprije zdravlja. Prečac do „pobjede“ sam mi se nedavno ukazao, u jednom nepredvidivom obliku.

Ljudi koji me prate kroz kolumnu već znaju, a za neupućene na znanje, da maystor već nekih 2-3 mjeseca „mlati“ po Istri sa raznim vrstama Tovarica, iliti biciklama na elektro pogon.

Uglavnom kao hobist, ali i iz nužde, jer mi, na žalost, zdravstveno stanje nije na nivou triatlonca, čak ni monolonca! Jer, plaća se danak stažu i pustim tonama tereta koji vise po raznim zdanjima Lijepe naše. Najviše plaćaju leđa i njihov udio u motorici nogu. Uz sav sportski angažman i privatne liječnike, maystor brije kao pingvin.

I otud ideja za rekreativne aktivnosti uz malu pomoć. I otud ljubav prema e-bikeu.

U jednom takvom proizvodu sintetizirano je sve što me kod jednog prijevoznog sredstva pali:

dvije osovine, sofisticirana tehnika, ušteda, avangardna tehnologija, dobra rekreacija...

Ali kako to u zbilji šljaka, interesiralo me kad sam odlučio učestvovati u jednoj biciklijadi i to testiram. Pa u drugoj, pa u trećoj.....Sa raznim tipovima oblika, koncepcijama, softverima, gumama....Tovarice su bezgrešno odrađivale te lokalne zadatke. Ali onda se rodila ideja vezana za početak teksta: kako bi to izgledalo na jednom uauuuu!!!!! zadatku, pravom izazovu, pogotovo za čovjeka ispodprosječne kondicije i k tome - pušača?

Neki dan, prilikom intervencije kod jednog klijenta ta ideja je, sasvim nenadano, kulminirala!

Zamijetivši moćni Thuleov nosač na njegovom autu, zapodjeo sam spontani razgovor o biciklima, kojih je i moj sugovornik ljubitelj. Čovjek se iz prekrasne Švicarske dolazi biciklom voziti po Kamenjaku. Ja se oduševio! Oduševljenje je bilo još i veće kad mi je saopćio da njegova kćer uskoro biciklom dolazi u Pulu, na proputovanju prema Dubrovniku.

Inicijalno oduševljenje mi tada pomalo blijedi, a zamjenjuje ga IDEJA: Pula – Dubrovnik na e-bikeu....to mi zvuči uauuuu!! I putopis sa takvog đira bi bio ono šta sam oduvijek zamišljao napisati, poput opisa nekog egzotičnog mjesta. Nije možda Dubrovnik dovoljno egzotičan sam po sebi, ali biciklom „ispeglati“ našu obalu meni zvuči dovoljno dobro.

Kad sam sugovornika stidljivo zapitao bi li imao što protiv mog priključenja projektu, njegovo se lice se oduševljenjem: dapače, bilo ga je malo strah za malu, radije bi da ima društvo“, jer „mala“ na taj put ide sama. Bilo je tu junaka koji su joj se trebali priključiti, ali su. kad su vidjeli da ona zbilja kreće, odustali.

Da mi je barem rekao da je protiv te ideje!! Ovako sad ne mogu spavati i razmišljam da li sam ga to pitao sa ozbiljnom namjerom ili ću i ja među „junake“.

Zadovoljno protrljavši dlanovima, sjetim se jednog stopostotno odbrog razloga za odustajanje od prebrze odluke: moja žena. Hanuma! Kad joj saopćim naum da biciklom odem do Dubrovnika i to sa ženskom suvozačicom, čut ću mašu! I imati razlog za „junaštvo“!

A kad ono: šok! „Pa idi..“ kaže moja jedina uzdanica u uzmak...

I eto me sad tu, sam na pustopoljini....između htijenja i mogućnosti.....želja i moći......

O, muko moja! Zar je jedno naivno pitanje krivac da se sada pred vama kuham i pržim?

Ili je znatiželja, želja za dokazivanjem ili jednostavno, „ono nešto“, onaj crv što vrta odozada taj koji me tjera da sve ozbiljnije razmišljam o Neuzmaku.

Dvije minute mislim “idem!“, druge dvije „ma, ne mogu ja to!“. Naredni turnus po dvije minute ide ovako:. „ma, kad može jedna ženska..“....“ali ona je istrenirana, radi dnevno po 100 km...a ti ni sa autom to ne možeš...“I tako se ja svađam sa samim sobom. Ja i on, želja protiv mogućnosti! Ali ima tu i jedan treći sudionik, koji će vjerovatno, demokratskom praksom, biti presudan u tom internom glasanju. A on viče: „Idi maystore, pa do kud stigneš. Ne ideš preko sedam brda, preko sedam polja...Kad pukneš, lijepo se i neslavno vratiš, ali barem si probao....!!!!“ I imat ćeš o čemu pisati, kukavičji pišče!!

Dva naprema jedan! Dva „za“ i jedan “protiv“. Dva luda nadglasali jednog pametnog!

Pišući ovo, stvorila se u meni dovoljna doza borbenosti, pa sad po prvi puta mogu i vama glasno reći: „Maystor ide biciklom za Dubrovnik, pa do kud stigne!! A takav će biti i putopis, obećajem!“.

Za pripreme imam rekordnih 6 dana zato ću vas nagraditi medijskom šutnjom! Nećete do 27. travnja od mene čuti ni glasa.

Nakon odvožene Ladonjine biciklijade, maystor u znak protesta zbog kratke dionice Savićenta- Fažana, nastavlja u smanjenom timu put Dubrovnika, pa dokle stigne!

Koristim priliku da ovo iznesem javno i time si spriječim razuman uzmak.

Jer, evo ga.......opet se javlja onaj prvi glasač: „ne možeš ti to maystore, nije to za tebe...će te

kap zaditi......!“

ZA SLAVU I PAŠARETU!!! BANZAIIII!!!!!!

Vaš Maystor (Čića nanke nis zva!! On je pametniji idiot!)