Logo - www-parentium.eu

Štiš ti jurnal?

28.04.2009. Autor: ZLevak

Svjedoci smo koliko ljudska sudbina mže ganuti cijeli svijet. Naime, svi smo vjerojatno pogledali priču Susan Boyle, natjecateljice u britanskom pandanu emisije "Hrvatska traži zvijezdu", dakle spektaklu u kojemu se anonimci javljaju na audiciju za pjevače. U svoj sili mladih ljudi, Susan Boyle bila je potpuni autsajder, i po izgledu, i po godinama i po naklonosti žirija. Sve dok nije otvorila usta i počela pjevati.

Podcjenjivački pogledi žirija u trenu su se pretvorili u opće oduševljenje. Iznad svega je vrlo upečatljiva rečenica Susa Boyle, koja je na pitanje zašto se tek sada javila na audiciju, odgovorila da do sada nije imala priliku pokazati svoje umijeće. Dakle, svima se u životu pruža prilika, nekome ranije, nekime, kao Susan, kasnije. Međutim, postavlja se sada pitanje, koliko je realno očekivati da će se baš svima pružiti prilika da pred milijunskim auditorijem pokažu svoj talent, i u trenu postanu nacionalni heroji!

Nije li ovim slučajem otvorena Pandorina kutija za sve one koji autosugestivno misle da imaju sjajne sposobnosti, dok su relano te sposobnosti vrlo skromne, i koji će se sada okuražiti i javiti na prvi veliki sličan oblik audicije, te u konačnici - ipak proći puno lošijje od Susan Boyle. Jer se u slučaju Susan Boyle ipak poklopilo jako puno faktoura- izvrsna publika, savršen talent, srpljenje žirija, Susanina simpatičnost i samouvjerljivost, pa i izostanak tipične britanske hladnoće i strogog karaktera. U slučaju nekog drugog natjecatelja, koji je također uvjeren u svoje mogućnosti, a koje nisu niti blizu Susaninnih, izostanak jednog od navedenih faktora može djelovati vrlo nepovoljno na natjecatelja. I tu je onaj ključ koji prevagne u određivanje u kojem će smjeru pojavljivanje na velikom ekranu krenuti - hoće li osoba postati zvijezda, ili će se totalno osramotiti. Odnosno, ključ je u tome hoće li se svi faktori poklopiti na način da nečiji medijski nastup bude toliko upečatljiv da od aninimca stvori zvijezdu.

Bitna je kompozicija svih navedenih faktora. Jednako tako, vrlo je izvjesno, upravo po primjeru Susan Boyle, koliko su mediji bitni za nečiji uspjeh. Nije to slučaj samo u Velikoj Britaniji, tako je to u cijelome svijetu, odnosno, pojavljivanje u medijima tumači se kao dokaz uspjeha. I to samo uspješno pojavljivanje u medijimam dok se, istovremeno, pojavljivanje u kojem se osoba ne iskaže u najbolje svijetlu tumači kao neuspjeh. Nisu li onda mediji, pogotovo TV, faktor koji nečiji uspjeh potencira koliko i nespjeh?

Jednako tako, znači li da je netko neuspješan ako se potpuno osramoti na nacionalnoj TV, i to samo zato što je nedostajao jedan od gorenavedenih faktora, npr. naklonost žirija, a zapravo se radi o vanserijskom talentu?

Pravo je pitanje: jesu li mediji objektivni? Jesmo li mi objektivni kad prihvaćamo ono što vidimo i pročitamo u medijima? U situaciji kada mi tumačimo nečije pojavljivanje u medijima, odnosno, kad donosimo zaključke o nekoj osobi ili pojavi samo na temelju onoga što pročitamo ili vidimo u medijima, i mi smo subjektivni žiri, te tada naša naklonost ili nenaklonost definiraju nečiji uspjeh ili neuspjeh kod nas samih, a onda i kod cijelog društva.

A moguće su dvije krajnosti: ili jesmo, ili nismo na temelju informacija iz medija donijeli dobar zaključak. U slučaju Susan Boyle, dogodio se nekakav čudan miks, jer je vrlo vjerojatno da su se mediji zapravo htjeli narugati ili našaliti sa Susan, a ona ih je zapravo sve porazila.

Što zaključiti iz svega, treba li biti subjektivan ili objektivan? Rekao bih da, kad je riječ o nečijim dobrim osobinama ili potezima, tada treba biti maksimalno objektivan, a kada se radi o nečijim lošim karakteristikama ili potezima, tada treba ipak biti pomalo subjektivan. Mediji su sa Susan Boyle u slučaju njenih dobrih karakterisrika bili subjektivni, jer nisu vjerovali u mogućnosti, dok su u slučaju nedostataka bili objektivni, jer su ih i previše isticali.

A zapravo je upravo ta  zamjena prioriteta od Susan učinila zvijezdu. Eto koliko je TV moćna. Ali postoji još moćniji medij, a to su novine, jer kada čitate novine, tada ste maksinalno koncentrirani, dok, kada gledate TV, ometaju vas reklame, grickanje kokica...

Bojim se da i novine stvaraju različite susan Boyle, jer vrlo često brkaju prioritete, odnosno kada trebaju biti objektivni onda su subjektivni, a kada trebaju biti subjektivni, onda su objektivni. Ali je vrlo malo vjerojatno da će se slučaj Susan Boyle pojaviti uvijek kada mediji brkaju prioritete. Jer će izostati onaj možda i najbitniji faktor, naklonost nas, žirija, prema onome o kome mediji krivo prikazuju sliku. Prema Susan Boyle je žiri postao sklon tek kad je počela pjevati. A oni o kojima se napiše članak ili prikaže prilog nemaju priliku kao Susan Boyle pokazati svoju istinu, jer jedan članak, prilog ili kolumna dođe i ode, učini štetu, bez da osoba o kojoj se piše ili govori pokaže svoju istinu.