Dan prvi... a čini mi se i posljednji... jer da nije bilo Njape…

Ranojutarnji sastanak kod mene doma. Njapo došao na vrijeme sa nekim bombarderom od motora. Eleganciju Yamahine siluete remete teško natrpane putne torbe, koje mu ja još dodatno opterećujem rezervnom baterijom sa punjačima, vrećom za spavanje (već vidite kako ja shvaćam biciklizam), i opremom koja ne podnosi mokre uvjete (ubrzo će se pokazati kao pravi manevar). Da ne mislite kako sam bezobrazno bezobrazan napominjem da moj e-bike i pored posebne litijske baterije sa 4 putne torbe nije puno lakši od yamahe. Gomilamo se korisnim kalorijama u vidu fritaje i pravac – Zen!

Tu se skupila probrana ekipa za ispraćaj, svi najmiliji ljudi. I normalno…koga se čeka…gdina Ćiću! On i Vlaj odlučili su da nas isprate prvi dio puta na aktivni način – vozeći bicikle!

Nakon što smo započeli proces stvaranja troškova i Zenu ostavili svotu predviđenu za marendu, pozdravljamo se sa Odborom (pala je i pokoja suzica…) i hrabro krećemo put Brestove. Dan je prekrasan, sukladno danima proučavanim meteo prognozama.

U pratnji imamo i dva vozila iz kojih Aco i Senka fotografijama nemilo pune kartice (kad imaju zgodne manekene!). Početna odmjeravanja snaga i taktika, na brzinu razrađena ispred Zena, ubrzo pada i prepuštamo se snazi na volju! A ista nas ubrzo napušta i odlučimo je povratiti u oštariji u Prodolu. Gledamo prijeteće oblake kako stižu iz pravca Rijeke, ali to se nas ne tiče.

Uzbrdica nakon Prodola nije baš za zanemariti! Valja, valja smo to kapili.

Nije strma, ali je zato duga… Mislim da je Vlaj to prvi osjetio. A onu Raša – Labin je osjetio i Ćićo. A onu Vozilići – Vidikovac Plomin i moj e-bike! Tu nas dostižu i isti oni oblaci koji nas se nisu ticali. Prvo kišno krštenje đira! Po razrovanoj magistrali stižemo u pristanište Brestova, mokri, blatni. A ja se još premišljao da li da stavim blatobrane…..

Tek što su dečki svoje umorne bicikle digli na auto, započe grmljavinski prolom oblaka, a trajekt spreman za isplovljavanje…

Nakon pozdrava sa ekipom (hvala dečki i curo!), Njapo i ja ukrcavamo se na klizavu palubu velikog trajekta.

Poštujući upozorenje posade da je pametno ostati kod vozila „jer će bura ljuljati“, koristimo vožnju trajektom za prvo presvlačenje…jer zahladilo je naglo.

Na sreću, u Porozini je suho…ali na nesreću – nema nikakvog smještaja za putnike namjernike poput nas. Pada dogovor da Njapo krene naprijed i nađe smještaj. Pod naprijed ja shvatio par kilometara, a ne 26 km, od kojih je bar 20 ekstremna uzbrdica. Toliko je, naime, do Cresa, iz kojeg me moj supatnik naziva i obavještava da je pronašao smještaj. Taj četvrti današnji izazov bio mi je previše. Nema u nogama više snage, a kad je nakon prijeđenih 80 km (od kojih 70 uzbrdo!) i baterija platila danak, hvata me očaj! I zato onaj dio u naslovu!

Da ne bi Njape…..ne znam šta bi! Odmah savjet: na ovakav put ne idite nikako bez pratnje! Ne precjenjujte svoje snage! Ne ostajte bez vode! A za malobrojne vozače e-bikea - nikud bez rezervne baterije!

Nije mi Njapo samo doturio bateriju, već i zauzeo poziciju za volanom Tovarice i zadnje kilometre odradio sa njom, a ja u udobnom sjedalu Diversiona. Toliko sam pukao!

Iz komocije svojeg privremenog creskog doma pozdravljaju vas potpuno onemoćali Maystor i za creske uzbrdice spreman – Njapo.