Dan 3. Strašna, strašna je stvar u životu….doživjeti STOTU…doživjeti STOTU! (B.Dugme)
Pakiranje mi je jedna od stresnijih dnevnih obaveza. Svako jutro prije kafela (što nije nikako Maystorov običaj) stisnuti sto i jednu sitnicu u bisage i znati gdje je što…jer na cesti baš sve trebate. Od fotoaparata, mobitela, kreme za sunčanje (za koju ćete kasnije vidjeti da sam je negdje zaturio), čokoladica, jakna koju navlačim dok smo u mirovanju…
A jutros je bilo posebno stresno! Nema Njapovog Pentaxa! Sve smo ponovo raskrcali, pregledavamo torbu po torbu, ali aparata nema. Čak smo i otišli do kafića gdje smo sinoć „vraćali snage“ u nadi da ga je našao neki pošteni nalaznik. Da skratim..našli smo ga ispod Njapovog jastuka. Pak taj čovjek ni spavati ne može bez aparata!
Krećemo iz Raba put Mišnjaka na trajekt za Jablanac. Da mi Rab ostane još jače utisnut u sjećanje pobrinula se uzbrdica pred Mišnjak. Jadna od onih podmuklih, neoznačenih, pa ih čovjek uzme olako. Sve u svemu Rab je prekrasan i za obilazak biciklom – izmišljen.
Preko zadnjeg prijevoja prelazimo na sjevernu stranu, ogoljenu do kamena, vidljivu sa kopna, zbog koje sam o Rabu imao potpuno krivu predodžbu. U biti to je plodni, gustom borovom šumom obrasli, simpatični otok. Na njemu se zbilja ima što vidjeti.
Prelazimo na kopno u Jablancu. To je jedno malo, slatko mjesto iz kojeg je malo manje sladak izlazak na Jadransku magistralu. Na karti je označeno da je dug 2 kilometra, a prava informacija je - punih 5 km, i to tako izvedenih da vam izmuzu svaki atom snage! Ni prva, velika „šajba“ sa svom elektro asistencijom tu ne pomažu. Ali nakon tog napora očekuje vas velebni, avionski pogled unazad, gdje ste maloprije bili, a do njega ste došli na vlastiti pogon. Nema tih para…
Nastavljamo prema 20-tak kilometara udaljenoj Prizni, trajektnom pristaništu za Pag.
Prvi put sam na magistrali sa biciklom i sada mi ona djeluje potpuno drugačije. Fasciniraju me visoki kameni podzidi koji drže cestu od klizanja. Koji trud graditelja! I to iz vremena kada nije bilo ovakve moderne tehnike…Ručni rad!! To se iz auta ne može vidjeti: iz auto perspektive, magistrala je vijugava kaldrma, a sa bicikla - veličanstveno izvedena panoramska cesta! Pomislih. „Jednom, kada budem veliki, proći ću Magistralu sa bajsom cijelu!“ Nakon sat vremena vožnje vidim natpis Prizna i spušam se prema moru!
Spust je obrnuto proporcionalan usponu iz Jablanca! Na pola spusta osjetio sam smrad gumica kočnica. Majke mi! U Prizni putnici koji čekaju trajekt, zainteresirano obilaze oko e-bikea, pa sam iskoristio vrijeme održavajući terensku prezentaciju. Morao sam im pričati i otkud potiče Ladonjina zastavica koja još uvijek uspješno vije sa „antene“, usprkos vjetru koji je stotinama kilometara nastoji slomiti.
Utom, eto naše barke kojom odlazimo ususret Pagu, koji iz Prizne ne izgleda tako ogromno i impresivno kao iz Žigljena. Tu se već i naziru obrisi ceste koja vodi iz pristaništa.
Ajme, majko mila! Knedla mi se u grlu stisnula i pokušavam je potisnuti izotoničnim napitkom (kao da će mi on pomoći!). Pa zar me svaki otok mora dočekati sa svojim najjačim adutima…kao da se ne bismo mogli prije sprijateljiti!? Kad me ovaj uspon nije uništio, znači da više ništa i ne može! 9 – 10 % konstantno! Ali potom spust odakle je ostao memoriran podatak o najvećoj postignutoj brzini do sada – 67 km/h! Dok sam „vruć“ nastavljam put Paga, a Njapo skreće za Novalju po namirnice. Vožnja po tom otoku je nešto zbilja posebno…nešto poput Route 66 (interesantno da naši ljudi više poznaju Ameriku, nego svoj zavičaj. Dokaz je tome činjenica da moram koristiti ovakve usporedbe!) Duga cesta koja se diže i spušta unedogled. Tu sam razvio posebnu tehniku savladavanja ovakvih trasa. Šiltericu do nosa, da možete vidjeti samo dva metra ispred sebe i …nogu pred nogu….cik, ciiiik…cik, ciiik…..Kilometar po kilometar!
Probajte, sistem funkcionira! Onako, krajičkom oka možete razgledavati okolinu, ali nikako ne gledati naprijed. Kao kad ste na velikoj visini, nikako ne gledati dolje!
Tom tehnikom savladavši i zadnju uzbrdicu, dolazimo do točke gdje je čak postavljen i teleskop. Toliko je prekrasan taj vidikovac! Pogled na grad Pag iz ptičje perspektive. Danas smo imali u planu stići upravo do tuda, ali nakon obilnog obroka nalazim da u nogama još ima snage. Odlučujem da napadnemo STOTKU! Homo Njapo, ako puknem, ti nastavljaš!
Uz polja paške solane i dalje. I taj je dio Paga prekrasan za vožnju: ravan, sa manim, lakosavladivim usponima i prekrasnim vizurama. More je svjetlozelene boje.
Mnjamm! Njapo me tu napušta, odlazi u potragu za današnjim konakom, a ja testiram čudo moderne tehnike, 1GB muzike koju mi je Vošten spremio u Njoku. Nakon cca sat i pol lagane vožnje stižem na Paški most gdje me čeka Njapo i tu obavljamo triumfalno slikanje. Poslije 8 km stižemo u Rtinu, odakle vam se i javljam. Na brojaču kilometara – stotka! UUeeee! To me je zanimalo…mogu li stotku? Sada znam da mogu!
I to mi daje želju i dodatnu volju da ovo putovanje odradim do kraja!
Baš sam umoran i sretan! I takav vas pozdravljam! Baterija se već puni, moram ja i sebe napuniti snom.
Ale boh!
Maystor stotkaš sa crtama bauštelca (jer sam zaturio kremu za sunčanje) i Njape od ispod tuša!
