Dan 5. Zvijezda epizode – baterija. Pobjednik Maystor!

Danas bih se htio malo pohvaliti. Javljam vam se iz Podstrane (ispod Splita), a jutros smo bili u Biogradu. Na odometru piše 420 km, jutros pisalo 270. Kad to stavimo u složenu formulu to izgleda ovako: 420 – 270 = 150 km! Toliko smo, naime danas „zgazili“! Uhhh, kako sam ovog trena zadovoljan! Ovako se, vjerovatno, osjećaju alpinisti kada dostignu toliko željeni vrh! A kakav dan…bilo je tu svega. Započeo je, pogađate, makjatom. E, ali hemendeks preskačemo. Jučer mi se čini da mi je zasmetao. Ne kao jelo, već jednostavno kao količina u želucu. Počeo sam uočavati da je ishrana vrlo bitna stavka u ovakvim nakanama. Hemendeks dakle (šmrc!) zamjenjujem malim energetskim čokoladicama što se pokazalo kao bingo.

Pozdravljamo se sa „Dalmatinskim klubom Istrijana“ (još jednom im hvala na gostoprimstvu) i krećemo put Šibenika! Vrijeme je idealno, sunce kroz oblake, cca 20C. Vozimo se trasom uz Vransko jezero, pored Pakoštana, otoka Murtera... A da vidite samo trasu. Ravno, ravno….unedogled. Toliko ravno da sam se zaželio i pokoje uzbrdice (ne mogu vjerovati da sam to rekao!) Da ubijem monotoniju vožnje, razvijam novu straregiju. Pogledom tražim šparoge uz cestu. I baš sam happy kad koju ugledam. Do Vodica sam ih „nabrao“ za štabelu marendu. Tu prolazim laganu prvu krizu, a vezanu sa intimnim dijelovima tijela.

To me gnjavi već danima, ali sada ne ide dalje. Po dolasku na šibenski most, pada mi ideja da Njapo skoči do Šibenika i pokuša pronaći nekakav drugačiji sic, ne bi li mi ublažio tegobe.

Nastavljam sam prema Primoštenu. Očekujem da u retrovizoru ugledam Njapinu siluetu, ali njega nema, pa nema. Tad sam shvatio koliko sam se naviknuo na pratnju i kako bi to izgledalo da sam sam na cesti. U najmanju ruku puno neugodnije. I još jedan savjet za bicikliste koji namjeravaju „peglati“ Magistralu: obavezno imajte retrovizor na volanu, jer kamiondžije su malo nervozni što moraju zaobilaziti jedno tako malo vozilo kao što je bicikl

(makar, svaka njima čast, imaju težak posao…zbilja!).

Po boji mora (koja nigdje drugdje nije takva) već znam da sam u blizini Primoštena i njegovih

terasastih vinograda. I registracijske oznake „ŠI“ su sve rjeđe, a zamjenjuju ih sve češće „ST“.

Split! Makar je na odometru već odrađenih 90 km i prolazim pored živopisnog mjesta Marina, stvara mi se taj novi izazov. Kad bi danas dosegao do Splita….bio bih kralj i kraljevski nas počastio! Stanem u Marini, i u dežurnoj konobi odradim „tankanje“. Jer ovo šta si dalje spremam nije baš za odraditi „na suho“. I pade prvo Karlovačko! Dalje već znate – do Stobreča bez stajanja! Da vidim ja tko će prije cediti, ja ili baterija!

Sve gušći promet nagovještava približavanje nekom većem mjestu. Prekrasni Trogir! Nažalost, ovog puta – malo van puta. Nismo ga obišli. Hvatamo rekord!

Već se nazire i Split. I tako je nadohvat ruke….ali nikako do njega stići. Uvijek je isti na horizontu. Nakon sat vremena vožnje ulazimo na četverotračnu cestu kod Solina. Ista nastavlja i kroz grad. Nije mi jasno zašto mi vozači trube i ljutito mašu rukama. Iluziju da me pozdravljaju razbilo je jedno čvorište, gdje se 3 dvotračne ceste sastaju i tvore – autoput!

Zato oni trube! Biciklista na autoputu nije baš najnormalnija pojava. A pokušaj da se na autoputu prebacite iz krajnje lijeve u krajnje desnu traku sa biciklom isto nije baš najnormalniji manevar. Svejedno, dolaskom do Stobreča udario sam si titulu kralja i nakon što nas je Njapo udobno smjestio u naš novi, privremeni dom idemo odraditi obećano kraljevsko čašćenje – u konobu Reful! I bilo je kraljevski!

Danas smo prebacili normu i taj daleki, daleeeki Dubrovnik i nije više tako daleko.

A nama već rastu apetiti. „Još „samo“ 200 km…..pa to nam je…..niti dva dana!?“. A do danas bi nam to bilo za 5 dana…Presmjela procjena da smo do nedjelje u Dubrovniku, sada je realnost. Baterija izdržala 140 km, a Maystor još 10 pa se proglašavam pobjednikom etape.

A Njapu – najumornijim učesnikom. Ubio je Yamahu dok me dostizao tamo gdje smo se razdvojili, od Šibenika do Primoštena. Ovo je bio lud dan…i neponovljiv!

Ali u Refula ćemo navratiti opet! Pozdravi od nabryanog Maystora i Njape Presretacha