Šesti dan: od Cetine do Neretve
Svaka čast!
Dan je malo oblačan i strepim zbog mogućnosti oborina, makar su nam sve prognoze naklonjene. Cesta i mjesta uz nju su slikovita, ali promet je pregust. Zato vozim koncentrirano po desnoj rubnoj crti i stalno buljim u retrovizor! Kamion za kamionom. Cesta koja je inače odlična, najoštećenija je upravo na rubovima. Koliko sam samo rupa pogodio! Bajs sve to dobro podnosi. Na potezu do Omiša izdvojio bih mjesto Duće kao vrlo simpatično, te plažu u Dugom ratu kao prekrasnu (još samo da im maknu krug one bivše tvornice. Zbilja je zločinac onaj koji je odlučio tamo napraviti tvornicu…usred onakve ljepote!)
Nakon sat vremena vožnje stižem do uvijek veselog i živog Omiša, gdje ugledam Njapu kako zanesenjački tipka po laptopu na terasi jednog od mnogobrojnih omiških kafića. Stajem i ja. Tu shvaćam da su se problemi sa „donjim postrojem“ intezivirali. Sve teže ih ignoriram. Obično bi se nakon prvih jutarnjih kilometara sveli na podnošljiv intenzitet, ali danas je obrnuto. Sa svakim kilometrom sve je teže. To mi kvari doživljaj. A nismo tu da samo patimo, nego i da malo uživamo. Nakon kratke stanke nastavljam dalje. Cesta nakon Omiša konstantno se penje i ubrzo je na respektabilnih 200-tinjak metara nadmorske visine. Zauzvrat dobivam besplatnu panoramsku, avionsku vožnju sa pogledom na otok Brač i ogromne otkope odakle se vadi njihov famozni i nadaleko poznati proizvod – kamen! More je od najsvjetlije zelene, preko tirkizne i prelazi na razne nijanse plave! Mmmnjam..! Da biš ga pio…! Iza mjesta Pisak, dodatni uspon na cca 300 metara u obliku duge, duge uzbrdice…do mjesta gdje se jedan odvojak diže nebu pod oblake, a drugi prema Makarskoj. Biram ovaj lakši. Prolazim kraj tip-top uređenih Brela i Baške vode i velikim spustom uskoro dolazim do Makarske. Vozeći kroz Makarsku uočavam poznati logo: Turbo-sport! Zaustavljam i tražim da li imaju kakav sportskiji sic. Imaju!! Yeess! Rješenje najvećeg problema na svijetu! O takvoj banalnosti kao što je jedan brižni sic jednom ću napisati enciklopediju, za sada samo informacija da sam (tako sam tada mislio) si riješio problem „donjeg postroja“. E….sada možemo razmišljati i o Pločama kao današnjem odredištu. Da, da nije onog dijela kod Drašnice! Za Drašnice nisam nikad prije čuo, ali o danas ću ih dobro zapamtiti. Po uzbrdici, normalno! Neću valjda po ravnici..
Nešto prije Baćinskih jezera, baterija koja je jučer napravila 140 km, ispustila je dušu nakon 102 km. Radi trase, vjerojatno, koja razlika, a? Uskoro smo kraj oznake koja pokazuje skretanje za Ploče. Pokazujem Njapi rukom da produžavamo do Opuzena. Moramo otplatiti sic! Nakon novog čvorišta, nastavljam veličanstvenom dolinom Neretve. Kakav je to kompleks! Nepregledan, nesvakidašnji, sa stotinom vrsta biokultura koje tu bujaju zbog obilja vode koju Naretva osigurava. Štandova uz cestu sa plodovima Doline – masa. Zaustavljam se kraj jednog, koristeći priliku za odmor i kupujem suhe smokve. Uvalila bi meni ljubazna teta i dodatnog balasta, ali se ograničavam onim što mogu ponijeti – jednom malom travaricom, čisto za probati. Poziv na mobitel prekida izmjenu turističkih informacija na liniji Istra-Neretva sa tetom. Zove Njapo da je riješio smještaj, a ja žudim za tušem!
Sad vam se javljam iz hotela Delta u Opuzenu. Ispod prozora protiče Neretva, a iz šaša se čuju žabe! Još da im je probati krake…Danas „ispeglano“ 125 kilometara trase srednje težine.
Već mi sve hita na Dubrovnik i moguće da ga sutra „napadamo“. Sve ovisi o „trapu“.
Idem ga liječiti! Pozdrav od „oštećenog“ Maystora i teškologističara Njape
