Na Stradunu, gdje u krugu srećem radost, srećem tugu, danas srećem Maystora i Njapu

Kasno buđenje i doručak uz Neretvu. Vrijeme je savršeno, najtopliji dan tijekom ovog našeg putovanja. Ne žurimo se jer za „napad“ na naš cilj putovanja imamo i dva dana, ako to želimo.

Uz kavicu razrađujemo plan, analiziramo kartu i zbrajamo kilometre. Odluka je da danas odemo do Dubrovnika, pa da nam ostane subota, cijeli dan, za razgled, odmor, kuliranje... Jer do tamo je „samo“ 90 km!

Zanimljivo je kako lako mijenjamo kriterije: još prije par dana to je meni bila nedostižna udaljenost za jedan dan, a pojam pothvata bio je đir sa moga Busolera do Medulina i natrag. Sada mi je 90 km „samo“. Uostalom, treba se "samo" izvući iz doline Neretve i dalje je sve nizbrdica! (Da... ma malo sutra!)

Kao i svakoga jutra, prisutan je onaj dobro poznati osjećaj treme koji me prati otpočetka puta. Za predstojeći se uspon psihički pripremam, a tijela to na reagira burno: mokar sam, a da još nisam ni sjeo na bajs!

Njapo motorm odlazi po potrepštine, a ja laganom vožnjom izlazim iz prekrasnog Opuzena i pratim znakove za Odredište. Prvi kojeg uočavam je upravo onakav kakvog sam i očekivao: 7% uspona, ali je ono što nisam očekivao činjenica da je duljina tog uspona pet, a po Njapovom mjerenju čak sedam kilometara (ako se zbroje dvije uzastopne uzbrdice između kojih je kratka nizbrdica).

Po dolasku na vrh, zaustavljamo se i uživamo u veličanstvenom pogledu koji se pruža na dolinu. Mislim da se tu proizvede voća za cijelu Europu nahraniti.

Nakon tog prvog današnjeg grča, opet osjećam probleme sa „trapom“ koji će me pratiti cijeloga dana. Zapravo je pogrešno reći „pratiti“, ispravno bi bilo reći da su ti problemi obilježili posljednji dan toura. A tek uzbrdice... koliko smo ih samo prešli!

Posebno mi se urezala ona od skretanja za Korčulu do mjesta Doli, ukupno četiri kilometra 10-postotnog uspina. Kad sam nakon tog napora Kad sam nakon tog uspona ugledao oznaku za mjesto „Doli“, pomislio sam da se radi o nekoj južnjačkoj šali, jer kakav je to dol na vrhu brda?!?

Vlasnika oštarije u kojoj smo napravili pauzu, a zaintrigiranog za naš bicikl, pitamo da li ima još sličnih „testova“ izdržljivosti, na što nam on odgovara da je do Dubrovnika sve ravno. Sad bih ga rado pitao: „a što je onda ono kod Slanog, pa iznad Trstena, ponad Zatona?!?“)

Čuo sam da je ono čudo od čovjeka, Vilim Brajković, izjavio da mu je najteže bilo posljednjih 100 kilometara, jer su uvale prije Dubrovnika duge i stvaraju iluziju brzog konca puta. Mislim da je on tih zadnjih 100 km bio u totalnoj agoniji i trasu odvozio po noći. Jer, da ju je prolazio danju, znao bi pravi uzrok težine trase, a to su – uzbrdice! No, koliko su one teške, toliko su pejzaži koji pucaju sa njihovih vrhova lijepi, spektakularni.

Svako malo srećem Njapu koji nemilo puca iz Pentaxa, pokušavajući u njegovu memoriju spremiti dio te ljepote našeg Juga. Kad smo već kod juga, družio sam se sa njime od Neuma do Zatona. Od Neuma sam se ponovo družio i sa starim sjedalom: premontirao sam ga uz cestu, jer na onom „sportskom“ se više nije dalo sjediti… A da je pomogao, jest. Jer, Makarska u kojoj sam ga zamijenio novim je već daleko za nama.

Kad više zbilja nisam mogao pedalirati, iza jednog đira ugledam jumbo plakat za reklamu nekog Tomata na kojem je pisalo: „Sve više je previše“. Baš prigodno.

A iza sljedećeg đira ugledam i konture koje je oko toliko željelo ugledati: dubrovački most! Točno u 17 sati su Maystor, Njapo, Frisbee, Yamaha i Ladonjina zastavica stali na mostu i to ovjekovječili fotografijom.

Svoju smo bičikletu dopeljali do cilja, što želim i Ladonji, te ekipi koja mi je pomogla ovim putem zahvaljujem na potpori što smo stigli tu gdje jesmo.

Njapi zahvaljujem na strpljenju i maltretiranju Yamahe koja je sve izdržala bez pogovora. Imam samo jednu reklamaciju za Elvisa, servisera bicikla: po kretanju sa mosta do apartmana u gradu, pao ni je lanac, prvi put nakon 630 km vožnje. Pa sad vi dajte njemu biciklu u ruke! Ni miljar kilometri ne morete pasati da vam se nešto ne dogodi! (veliki smiješak i namigivanje)

Svejedno, pozdrav i njemu i svima vama koji ste nas pratili i podržavali na ovom putu! Roditeljima, ženama, prijateljima….jer, nakon svih ovih žalopojki, na našim licima su OSMJESI!

Vaš umornosretni putopisac Maystor i izmaltretiranozadovoljni kamerman Njapo