Nakon dostignutog cilja - odmor i rekreativno dremuckanje na palubi ”Marka Pola”. I nevjerojatno zadovoljstvo postignutim!
Od dolaska na dubrovački most pa nadalje nismo vam se više javljali, ali naše putovanje u vansportskom dijelu i dalje traje. Svoj dubrovački brlog našli smo vrlo jednostavno: već na mostu nas je „udavio“ jedan iznajmljivač, vrlo ljubazan gospar, i uz argument da ima parkirni prostor uspijeva nas pridobiti kao goste. To vam je, kao, korisna informacija za ovaj biser našeg turizma i jedna od najbitnijih stavki pri odabiru smještaja. Jer, za putnike koji u Raguzu dolaze kopnom, previše manipulativnog prostora baš i nema. Na kraju krajeva, smještaj nam je ispao za pet, jer smo točno iznad gruške luke i imamo panoramski pogled na istu.
Zato nas ni ne mami stari dio grada, meka svih posjetilaca. Uživamo na terasi u pogledu i promatranju mnogobrojnih ogromnih putničkih cruisera koji se neprestano izmjenjuju na vezu. Ta aktivnost mi izuzetno odgovara, kako i mojim bolnim mjestima. Ne znam da li me uhvatila južnjačka fjaka ili je ipak sedmodnevna rekreacija uzela danak, ali ne da mi se ni pomaknuti s mjesta. Siesta!! I Njapi odgovara to stanje hibernacije.
Vjerujte da je (barem nama) interesantno bilo promatrati umijeće kapetana kako te ploveće megahotele uvlače u luku i pristaju u Gružu. Jer, porat je relativno malen.
Sjetivši se da u Dubrovniku imam jednog poslovnog kolegu, Jakšu, nazivam ga i on nas gostoljubivo izvodi u grad. Na njegovu preporuku postajemo stalni gosti restorana "Teatar".
Mogu vam ga preporučiti, jer onakve plate nisam odavno uživao.
Uživamo u večernjoj šetnji i „kavici“ na prekrasno uređenom Lapadu. Ako mislite da je tu palo više juice-votki, varate se, jer mi smo sportski tipovi! Navečer ipak ne izdržavamo i odlazimo prošetati po Stradunu. Jer, toliko znoja, a da ne nagazimo na Stradunski kamen?!
Pada tu i jedno pivo, extra kvalitete, jer ako malo pivo košta 27 kuna, mora da je to neko super pivo… A pisalo je "Laško"…
Uplašeni "kvalitetom" bježimo do najbližeg supermarketa kako bismo prikupili materijal za poboljšanje kvalitete života tijekom našeg kratkog boravka u Dubrovniku, neke „stvarčice“ za na terasu.
I nastavljamo siestati. U sigurnosti i miru našeg „orlovskog gnijezda“ analiziramo posljednjih sedam dana i uživamo u postignutom: 628 čisto izvoženih kilometara, 6 trajektnih linija, 7 dana druženja, sve bez greške. Imamo zašto biti zadovoljni i umorni!
Vijećamo o sutrašnjem transferu za Rijeku. Pada odluka da se počastimo kabinom na Marcu Polu, jer vožnja do Rijeke traje 22 sata. Tako i bi.
Sad vam se javljam iz salona Jadrolinijinog trajekta „Marco Polo“. Pola dana proveo sam na palubi i „blejao“ prema kopnu promatrajući beskrajnu, vijugajuću liniju koja presjeca visoka brda naše južnojadranske obale. Jadranska magistrala vijuga gore-dolje spajajući mjesta i naselja. Razmišljam o luđaku koji bi je mogao prijeći biciklom. I odavde, iz daljine, udobno zavaljenom na palubi, to mi izgleda kao nemoguća misija, a onda se sjetim da sam još prekjučer ja bio malena točkica na toj liniji koju je možda neki putnik sa "Marca Pola" uočio i pomislio: „Pa nije to valjda neki tip na biciklu koji sve to pokušava proći, tolike kilometre bez kraja?!“
Istina je da to zbilja nije lako, Onako iz udobnosti doma, čovjek si pomisli „pa što je to?“, ali tek ovako, putujući brodom, sagledavam realnu težinu trase.
A istina je i ovo: fizički nepripremljen (i ne baš zdrav) čovjek bez pomoći onog elektromotorića u zadnjoj osovini ne bi stigao ni do pola puta. Bicikl namjerno nisam spominjao do kraja puta, jer obično do problema dolazi kad neki komad tehnike pohvalite. Toliko mi maystori uvažavamo tatu Murphyja!
Sada mogu sa sigurnošću izjaviti da je bajs bio kao metak, nije ni jednom "zaškucao". Istina je da sam ga dodatno opremio moćnom litijskom baterijom od 20 Ah, koja mi je omogućila autonomiju od 90 do 140 km, ovisno o trasi. No, to je i jedino što ga razlikuje od običnoga, serijskog bicikla. Imali smo, dakle, dobar prosjek od cca 100 km na dan!
Zadnjega dana vožnje konstantno sam osjećao da nešto ovakvo više nikad neću ponoviti. Sada, nakon nekoliko dana odmora, već sam drugog mišljenja.
Možda me ovo putovanje nagna da se definitivno stavim u red i održim sada stečenu kondiciju. Tko zna? Ali sve to ima svoju draž, i gušt, kao ovaj osjećaj koji me „pere“ kad se prisjećam nedavnih događaja.
Kad se sve stiša, dojmovi, slike, mišići… javit ću vam se opet i dati jedan objektivni osvrt na ovo putovanje. Sad sam još uvijek preushićen!
Hvala svima na podršci i čitanjima!!
Vaš putopisac Maystor i prekorisni Njapo
