Zašto me lažeš, zašto me mučiš? Ideš u kino a kažeš da učiš?
Jednako tako, studenti šire horizonte svojih do tada "uskih" razmišljanja, obzirom da stupaju u kontakt sa vrlo širokom populacijom svojih godišnjaka i sa najutjecajnijim intelektualcima u svojoj državi. Upravo zbog toga studentski nemiri upućuju na činjenicu da se nešto ozbiljno događa u državi, budući se sva potencijalna intelektualna snaga zbog nečega buni. Nekad je taj bunt vezan uz vođenje nepotrebnih ratova, poput studentskih nemira u toku Vijetnamskog rata, a nekad je bunt vezan uz stalno zabranjivanje iskazivanja pripadnosti određenom narodu, poput studentskih nemira 1971. u Hrvatskoj. Nekad je bunt vezan uz cjelokupnu situaciju u kojoj studenti ne vide svoju perspektivu, kada osjećaju da se njihov trud dovoljno ne cijeni i kad je njihova država postala sinonim za mito, korupciju i kriminal. Postavlja se pitanje zašto se studenti uopće bune i skazuju svoje nezadovoljstvo? Zar oni ne bi trebali učiti i polagati ispite, a ne baviti se dnevnopolitičkim stvarima? Odgovor je vrlo jednostavan: studenti su potencijalni stupovi društva i način na koji se država i društvo općenito odnose prema studentima iskazuju način na koji država brine o svojoj intelektualnoj budućnosti. Situacija u kojoj je vrlo teško pronaći posao, kada je posao kojega se dobije vrlo slabo plaćen, dok pojedinci istovremeno vrlo lako dolaze do novca na sumnjiv način, obeshrabruje studente u njihovim naporima i očekivanjima.
U Hrvatskoj se opet događa studentski bunt, fakulteti ne rade, ne polažu se ispit. Taj bunt poput virusa prelazi sa fakulteta na fakultet. U svemu tome, smeta me razlog studentskog bunta. A to je želja za besplatnim studiranjem. Ja sam svoj studij vrlo skupo plaćao, krvavo zarađivao novac za plaćanje stanarine, knjiga, seminara. Zato me ovi zahtjevi studenata za besplatnim studiranjem vrijeđaju. Zar sam ja najgluplji čovjek na svijetu kada sam plaćao studij, a za koji mjesec će studij možda biti besplatan?
Ipak, mislim da nisam toliko glup. Jer, želim biti realan, pa iz perspektive studenta koji se družio i sa onim studentima koji su imali besplatni studij i sa onima koji su plaćali studij, reći da se ne slažem sa studentskim zahtjevima. Naime, nisam čuo niti jedan konkretni zahtjev, niti ekonomsku analizu ispravnosti takvog zahtjeva, osim činjenice da je u bivšoj državi studiranje bilo besplatno za sve one koji su htjeli studirati.
A zašto se vraćamo na situaciju u bivšoj Jugoslaviji, kad nam to odgovara? Odnosno, studenti se bune jer se u ne tako dalekoj prošlosti studij nije plaćao, dakle, jedna je mogućnost bila besplatna, koja se danas mora plaćati, a nitko ne govori o tome koliko je sustav fakultetskog obrazovanja napredovao u odnosu na ranije. Za vrijeme Jugoslavije, studij ekonomije bio je organiziran kao jedan obični opći ekonomski smjer, dok danas studenti mogu birati između desetak različitih smjerova, mogu birati nastavnike, literaturu....Nitko ne govori o tome da je besplatni studij za vrijeme Jugoslavije iznjedrio jako puno lijenčina koji su upravo zbog besplatnosti studija naprosto uživali u tom daru i nikada nisu završili studije. Upravo je zbog toga i uvedeno plaćanje studija, da se studente motivira na rad.
Naime, iako se danas studij plaća, postoji institut da se student oslobađa plaćanja ako postigne određeni uspjeh. Jednako tako, onaj koji ne plaća studij, mora ga početi plaćati ako ne ostvari potreban uspjeh. Ja sam skupo plaćao svoj studij, a od dijela plaćanja sam bio oslobođen zato jer sam postigao vrlo dobar uspjeh. Da mi je studij bio besplatan, možda bih još uvijek, u svojoj 31-oj godini života, studirao. Stoga odgovorno tvrdim da studij ne bi trebao biti besplatan. Naravno, trebalo bi uvesti besplatne obroke za studente, besplatan smještaj u domovima, besplatne autobusne karte, ali nastava ne bi smjela biti besplatna, nego njenu cijenu treba kombinirati sa uspjehom i ocjenama.
Ako se i uvede besplatan studij, odnosno besplatno obrazovanje svima koji to žele, ali samo ako žele studirati, postavlja se pitanje što sa onim studentima koji ne mogu upisati državne fakultete jer nemaju dovoljno utjecajnog oca, te moraju upisati privatne, ili kako uopće uvesti kategorizaciju studenata koji će besplatno studirati? Je li to uspjeh u srednjoj školi, uspjeh na testiranju, ili opet prezime utjecajnog oca? Što je sa onim učenicima koji završe srednju školu i odluče položiti još jedan ili dva dodatna prekvalifikacijska ispita koje moraju platiti? Zar ne bi i oni trebali imati pravo na besplatno obrazovanje, a ne samo oni koji žele na fakultet?
Bojim se da iza ovih studentskih prosvjeda ipak stoji želja za lagodnijim studentskim životom, u kojoj nisu potrebna opravdanja za neuspjeh i u kojoj realne mogućnosti niti pozitivne strane plaćanja studija nisu uzete u obzir. Bojim se najviše da su time izmanipulirani oni studenti koji svoji studij shvaćaju vrlo ozbiljno i koji rade ponižavajuće poslove da bi plaćali svoj studij, jer ne žele ništa dobiti besplatno, shvaćajući da najmanje motivirajuće djeluje upravo ono što dobiješ besplatno, a ne ono što platiš. A takvi, vjerujte mi, znaju naplatiti svoj trud kad završe studij.
Zlevak