O Andiju - blagom čovjeku
Jednom sam prilikom u svrhu obilježavanja mojoj široj obitelji bitne obljetnice kao poklon sa sobom ponio bocu starog vina koju sam dugo čuvao, čime sam dvije priče želio spojiti baš na taj dan, te sa svojim najmilijima podijeliti razdraganost.
Pri dolasku na feštu boca mi je kliznula iz ruke, razlivši nepovratno po podu sav moj pozitivni doživljaj.
U šturom, jako skraćenom dijelu ove pričice nikako ne možete doživjeti ni proživjeti nikakvu dramu, kao ni moje razočaranje, a ni želju da se u tom trenutku vratim malo unatrag u vrijeme prije nego se boca razbila kako bih ipak, samo za sebe, doživio radostan trenutak otvaranja boce i dijeljenja njena sadržaja sa ukućanima.
Znam da me ne možete razumjeti, kao što ja ne razumijem svoju ravnodušnost kad u vijestima objave informaciju o tome kako je u Kabulu u napadu bombaša-samoubojice stradalo 47 ljudi...ili se u Boliviji autobus pun putnika survao u provaliju duboku 150 metara. Jet, to je taaaaaako daleko i taaaaaako normalno...
No, kad jednog lijepog, sunčanog dana do vas dopre vijest koja vam prvo nikako "ne štima", toliko da posumnjate u njenu vjerodostojnost... pa je pokušate ignorirati... I što je duže pokušavate ignorirati, ona vam zvuči sve nevjerojatnije, a na žalost i istinitije... pa poželite da se vrijeme malko zaustavi... i par sekundi vrati... tek toliko da bude kao se taj primitak te loše vijesti nije ni dogodio, a pogotovo... da se TO nije dogodilo.
A vijest je ta da je u prometu nastradao NETKO... jedan vaš poznanik...
Stradao je, zapravo poginuo jedan ČOVJEK zbog kojeg sam u svoj dnevnik, eto, nešto morao zapisati, jer se teško mirim sa nesretnom činjenicom da ga više nikad neću sresti. Ne ide mi to u glavu i gotovo.
Riječ je o ČOVJEKU (namjerno ovo pišem velikim slovima) koji nije spadao u kategoriji meni bliskih prijatelja, a volio bih da je to bio... Riječ je o ČOVJEKU kojega sam sretao par puta godišnje i uvijek požalio što se ne srećemo češće. Riječ je o ČOVJEKU koji je imao „ono nešto“ u sebi, nešto zbog čega ste poželjeli imati ga za prijatelja.
Odat ću vam svoju malu, privatnu tajnu: inače imam svoju rang listu TOP 10 LJUDI. U njoj nisu neka poznata lica koja gledamo na tv-u (makar to nije važno). To su prije svega LJUDI, pravi, svakodnevni, sasvim obični LJUDI koji to zaslužuju svojim ponašanjem, nesebičnošću, jednostavnošću i širokogrudnošću, a naročito spram mene (isto nije najbitniji argument) da ih uzdižem više od ostalih. Ta lista nije ograničena na najbliže prijatelje, ni Puležane, ni Hrvate....
Na nju dolaze neki meni dragi ljudi. Jednostavno uđu, jer to zaslužuju svojim osobinama.
Na tu listu svakako spada i ČOVJEK zbog kojeg ovo pišem. Štoviše, pada mi na pamet da napravim novu listu TOP 10 LJUDI zbog kojih poželim biti bolji čovjek nego jesam. U obje spada ovaj moj dobri poznanik. Na obje će i ostati!
Tugu zbog toga što ga više neću sretati zamijenit ću pozitivnim stavom i ozračjem kakvo osjetim svaki put kada ga se prisjetim. Tako ću napraviti: zadržat ću ga na svojim Top listama i željeti biti bolji... Jednostavan, šarmantan, direktan, ugodan, produktivan, veseo...
Onakav kakav je bio moj poznanik Andi Šipetić, laka mu bila istarska zemlja.