Pula - Korzika, dan 1

Kaže se da dok na jednu stranu dobijate, na drugu izgubite. Ja sam danas više stvari izgubio no dobio, a opet sam nekako zadovoljan.

Jedina stvar koja mi muti to zadovoljstvo je što je upravo danas moja mičica slavila svoj osmi rođendan, a zločesti tata je išao na put. Tu sam doista izgubio.

Izgubio sam i opkladu sa Sašom, a kladio sam se, makar sam gledao stranice meteo-infa, da nas kap kiše neće dohvatiti. Ooooooo….kako sam tu okladu uvjerljivo izgubio! A počeli smo dobro i krenuli iz sunčane Pule, što nam je dalo nadu da će Saša izgubiti okladu.

Ali.. nebo se već iza Kanfanara krenulo indigo-ljubičastiti, pa dalje tijekom dana njegovog plavetnila više nismo vidjeli. Prošli smo odmorište Bačva već dobro namočeni, a ja uporan k'o telac, ne stati i izvući kišno odjelo iz prenatrpane prtljage. Kao: „Ma neće nas, nema šanse. Kako bismo stigli do Korzike ako nas već sada misli prati?“. A napralo nas je!

Pretpranje, pranje sa izbjeljivanjem, sušenje…pa ispočetka. U kratkim pauzama među pranjima, vjetar kao sumanut. Kao da nije ljeto.

Što reći o vožnji motorom po talijanskim autocestama. I to je sastavni dio puta…ali onaj bez začina. Zabrtviti se što bolje, glava malo niže nego obično…i gas. Koliko kiša i vjetar dozvoljavaju, 110-130 km/h, više od toga nema smisla. Ionako su nam refuli vjetra htjeli poskidati svu opremu.

Jedino onaj famozni dio od Bologne do Firenze… pogoditi kojom brzinom savladati oštre, a mokre đire na autoputu više mi ne predstavljaju zadovoljstvo, nego donose i malu dozu stresa.

Još kad smo se popeli preko 700 metara i ušli u jedan oblak kišonosac. A hladnooo!!!

Par zaustavljanja u kojima se pokušavamo razgibati novom motodisciplinom: badminton na parkiralištu! I tu nam vjetar ne da gušta. Na jednom takvom, kod Imole, naša igra privukla je i jednog mladića, Puležana koji tamo studira (ovom prilikom ga pozdravljam: ciao Davide!)

Pokušavamo tu i tamo izvući nešto od ovog, vremenski nepovoljnog dana, planiranjem što bi usput mogli pogledati. Tanja bi željela vidjeti Pizzu, ali nas Štefica (Sašin GPS) stalno tjera put Livorna, jer trajekt za Bastiju, sa nama ili bez nas, kreće u 18.30.

Stižemo u orkanskim jugom raspuhani Livorno 10 minuta prije polaska velikog trajekta „ Marina Sekundo“. Čekiranje je prošlo brzo i bez pogreške, jer su karte već bile kupljene putem Interneta. Mornari nam špagama vezuju motore. Odmah sam znao da ni putovanje brodom neće biti ugodnije od cijelog ovog dana. To je najbolje osjetila Tanja. Koje je određene brodske prostorije (pogodite sami koje) posjetila više puta...

Nakon cca 4 sata poskakivanja ugledamo ogroman niz svjetala nekog grada. Kao kad idete po noći za Rijeku, pa puta 4! Bastija!! Naša današnja odrednica. Ono što sam vidieo na putu od luke do hotela više me nego iznenadilo. Ja sam očekivao neki Goli otok, a ovo je više nalik Monte Carlu.

Štefica nas dovodi iz luke pravo pred hotel. Dosta! Zbilja sam umoran . Na odometru Stroma 620 km, uglavnom u kišnjaku, Padova – Firenca ubi vjetar, a i 2.30 je ujutro. Bog!