Budi nas sunce! Aaaaaaa! Ipak sreća hrabre prati. Imat ćemo bolje vrijeme danas i to nam odagna sav umor nakupljen u jučerašnjoj borbi sa kišom i vjetrom.
Razgaljeni pakiramo stvari i spremamo se za razgled Bastije. Taman kako smo prvu turu odnijeli do garaže gdje su noćas naši konjići odmarali – prvi jutarnji pljusak. O ne, pa zar joj nije bilo dovoljno... evo opet kiše, naše jučerašnje (ne)prijateljice!
A kišnjake smo u maniri totalne pozitive spakirali na dno bisaga, i bili sasvim uvjereni da ih više nećemo koristiti. Dokolicu nastojimo ubiti jučerašnjim otkrićem iz korzikanske gastro ponude. PIETRA - odlično kestenovo pivo. Nismo to željeli, ali nas vrijeme ljuti!
Ta strategija urodila je plodom, pa se nakon prestanka pljuska upućujemo u razgledavanje Bastije.
A lijep je to grad. Opravdao je očekivanja izazvana blještavilom rasvjete koje smo vidjeli prilikom našeg sinoćnjeg dolaska. Nisam vam sinoć stigao reći da je zbog nemirnog mora trajekt u luku pristao sa cca sat i pol zakašnjenja, negdje oko pola noći.
Bastia ima neki svoj posebni šarm. I otmjena je i ofucana, ali čak i one stare, visoke zgrade u nizovima, sa svojim oronulim fasadama izgledaju kao da su namjerno ostavljene neuređene tako da turisti vide autentičnost korzikanske arhitekture.
Glavne ulice nisu popločane ni rimskom kockom ni asfaltom, već betonom! Trgovi su iznenađujuće široki.
U šetnji smo naletjeli na tržnicu prepunu prerađevina raznih i mnogobrojnih kućnih radinosti.
Od kobasica, salama, ovčjih i kozjih sireva, preko desetaka vrsta maslina i njihovih prerađevina do egzotičnog povrća. Nismo odoljeli ni mirisima iz njihovog „drugog izloga“. Složili smo si malkice jaču marendu ili, kako bi Saša rekao, „nekaj za prigristi“.
Mogu vam reći da istarski pršut nije jedini na svijetu i da Slavonci nisu jedini koji znaju napraviti kulen. Kad tome pribrojimo i odlično crno vino po 2,5 eura i super poziciju na stijenama obale gdje smo te sve sastojke sljubili u oblik marende, Bastija nam se dopala još i više! Čak nam ni ponovni pljusak nije uspio pokvariti doživljaj.
Zaškurilo se opet, pa pada odluka o odlasku u južnije krajeve, ali nam plan doslovno pada u vodu. Nakon 20 km „suhe“ vožnje u prslucima i kratkim rukavima, par kapljica napravilo je uvertiru u opći potop. Sklanjamo se kraj jedne zgrade i promatramo pretvaranje ceste u rijeku.
Vrijeme kratimo tako što sam zagorske kolege pokušao naučiti Đaponežu. Ili sam ja dobar profesor ili početnici imaju sreće, ali Zagorci su me potukli, čime sam osvojio pravo da platim rundu onog piva od kestena. Odluka je da je platim u mjestu Corte, koje se nalazi u unutrašnjosti otoka.
Navlačimo svoju narodnu nošnju, kišnjake, i po nešto slabijoj kiši krećemo. Ceste su po Korzici prava poslastica za vožnju motorom. Bez grba, a asfalt grub. Kiša pljušti, a cesta izgleda suha. Dokaz je tome činjenica da čak i ja, ne-vozač, optimalno izvedene đire po mokrome savladavam uz veliku dozu sigurnosti.
Nakon što smo prešli prevoj koji je bio u oblaku, vrijeme se totalno mijenja, Sunce nam pruža mogućnost užitka u koloritu i prekrasnim pejzažima koji slijede.
Nevjerojatna ljepota prirode. Nevjerojatni kontrasti. Niti 20 minuta vožnje od mora nađete se u alpskom ambijentu. I to doslovno! Bistre, brze rijeke, klisure, brda pošumljena visokim borovima… i prekrasna, zavojita cesta koja vam o istom trošku omogućuje brzu turističku vožnju i razgledavanje.
Uistinu uživam. Ne znam da li me više zabavlja ova super sigurna cesta ili prekrasni ambijent, ili lijepo vrijeme, za razliku od onog malo prije, zbog kojeg sam zažalio što smo napustili Bastiju.
Jedino sa čime mogu usporediti ovaj dio Korzike su Dolomiti. A tko je bio na Dolomitima, zna što sam ja to danas imao privilegiju razgledavati. Tolika je sličnost sa Alpama, da ne možete povjerovati da se nalazite na otoku na Mediteranu.To mi je danas barem stotinu puta prošlo kroz glavuputa.
Ubrzo stižemo do preslatkog mjesta Korti, koje smo malo razgledavali. Iznad Korti su visoki vrhovi sa kojih blješti snijeg. Neki su visoki i preko 2.700 metara. Otok?
Već je 16 sati i odlučujemo da danas moramo stići do Ajaccija. Cesta još i bolja nego do sada, sa odlično postavljenim krivinama konstantno se penje, a pritisak u ušima opominje da smo već dosta visoko. Pomalo se i neprimjetno cesta sužava, a bjelogorica zamjenjuje crnogoricu.
Ogromni, ravni borovi zaklanjaju svjetlost i prave hladovinu kao u tunelu. Sve su brojniji uređeni izvori pitke vode uz cestu, a i prsti na rukama počinju vapiti za toplinom. Totalni doživljaj Alpa!
Prelazimo prijevoj na 1.100 metara, a okomiti vrh iznad nas potpuno je prekriven snijegom. Nije ni čudo da me trese hladnoća. Nakon cca 50 km spusta, dočekuje nas dvoglavo brdo gdje je (čini mi se 1989.) svoj nesretni let skončao JAT-ov DC-9.
Iza njega – Ajaccio. I prva prometna gužva od kad smo na ovom otoku-kontinentu.
Po onome što sam danas vidio, Korzika je kompletni kontinent! Jer, na kojem još otoku možete naći pješčane plaže, ogromne moderne gradove, mala pitoreskna planinska mjesta, vrhove ravne Alpskima?
Korzika me definitivno fascinirala! I jedan me dan matirala svojom raznolikošću, očuvanom divljinom i djelima ljudskih ruku. Da vidite samo kamene mostove koji željezničku prugu nose kroz ta nepristupačna brda!
Još jedno čudo ljudskih ruku omogućilo nam je da vam sad pišem iz ugodnog hotela smješenog u centru Ajaccija , a to je Štefica, ili u prijevodu GPS, koji je ujedno i naš službeni vodič. Ovim putem zahvaljujem Garminu za udoban smještaj uz molbu da, ako imaju koji Zumo viška, meni bi dobro došao.
Eto. Opet me uhvatilo oko 1 po noći, a oko traži njegu.
Još da mi se uspjet konektirati, pa da ovo pošaljem Njapi…..
Pozdrav od Maystora i ekipe iz Ajaccija