Dan 4. Porto Torres - Pescia Romana

Kao što već znate, sinoć se Štefica malo poigrala svojim talentom i odvukla nas „malo na stranu“. I kao da smo joj utipkali želju da vidimo kako se živi u unutrašnjosti, dovela nas je do domaćinstva koje se nalazi iznad svih okolnih planina. Mjesto je to koje bez upotrebe „teške tehnologije“ nemate šanse pronaći.

Po dolasku, usprkos tome što je pala noć, a temperatura bila na granici mraza, drznuli smo se isprobati prokušanu tehniku talijanskih turista, pa se već prije pozdrava počeli cjenkati oko noćenja. Vlasnik je popustio, a mi uz osjećaj dodatne ispunjenosti pohlepno zauzesmo jedan od ponuđenih nam bungalova.

Uz bungalov pasu konji i ovce, pa sa motora skidamo sve što je „jestivo“. Gospodarstvo vode tri brata koja smo ubrzo počeli raspoznavati, makar si liče, ono, baš kao tri brata.

Dobili smo snažan osjećaj da oni svoj posao rade sa ljubavlju, a dokazi te moje teorije počeli su stizati već za vrijeme večere, odnosno večernjeg gastronomskog doživljaja.

Ništa nismo rekli ni naručili, ali kad smo stigli u prekrasnu rustikalnu salu, uputili su nas za naš stol, prepun tanjurića raznih veličina.

Savršenim sardskim naglaskom (mumlja malo on-mumljam malo ja) priupitam jednog od braće što to večeras papamo. On, kao da je jedva dočekao da ga to pitam, počeo je nabrajati, a u pustom se nabrajanju izgubio pa krenuo sa dijeljenjem recepata.

Uglavnom, sve je to domaća roba. Ovčji sir, kobasice raznih promjera, ukiseljena kapula, artičoke, masline… primo, vino, sekondo, vino, terco, vino, dolce…(vino)… naposlijetku sam zbog ovog posljednjeg (vina) zaboravio sve recepte koje sam dobio. No, ono što mi je u glavi ostalo je da su ljudi ljubazni, te da se prema turistima ophode na način kakav je u mnogim drugim krajevima zaboravljen. Nije to ono: "Daj, plati i odj..."

Na primjer, jedan mi je od braće spomenuo kako će mi dati nekakvu autokartu regije. Iako ga na to nisam podsjećao, ujutro se čovjek sav polomio da pronađe tu kartu, i nije se smirio dok je nije iskopao. Kužite? To je to!

Budimo se osvježeni snom i tek po danu uviđamo kamo smo se uspeli i zašto smo se sinoć onako smrznuli: panorama sa avionskog leta. Divljinu i netaknutost prirode narušavaju samo ogromne vjetrenjače koje samozatajno obavljaju svoju zadaću. A moj je osobni osjećaj da tišini i miru ovih brda dodaju još malo mistike i tišine.

Nakon jutarnjih kava (posluženih u terinama za salatu) koje su nas motivirale na akciju, pozdravljamo se sa ljubaznim domaćinima, jer u podne imamo brodsku liniju za dalje.

Dan je prekrasan, konačno. Nakon cca 20 km i prolaska simpatičnog gradića Castelsardo, totalno novi ambijent. Opet Bejvoč stil! Kilometarske pješčane plaže, ali ne tipično talijanske: nigdje ležaljke ni suncobrana, potpuno divlje i prazne. Zbog jakog vjetra odolijevamo želji za brčkanjem, ali zato malo gacamo bosi. A dica, ča ćete!?

Uskoro smo na check-inu podno grdosije od Grimaldi linesa duge 230 metara. Ovako sve izgleda ležerno, ali palo je i malo znoja jer, dok smo otkrili koja je od dvadesetak parkiranih grdosija naša... „voi siete ultimi!“

Osam sati vožnje brzo prođe na brodu sa takvom ponudom. Najveći je to brod na kojem sam ikada bio. Kazino, bazeni, bla,bla… i Internet room iz kojeg uspijevam poslati prve tekstove i fotke (usput, dosta truda ulažem da bih našao vremena za pisanje, a pogotovo za nalaženje Internet caffea. Ili nema priključka struje, ili sam umoran... ili vino??)

Civitavecchia! Stižemo u gungulu rimske luke. Da vi vidite tu ludnicu! Lani sam gledao kako kruzeri čekaju na ulaz u luku Gruž. Ovdje je sve to puta deset i nitko ništa ne čeka. Kao neki superfrekventni aerodrom, samo su ovi aviončići veći.

U namjeri da pronađemo neko zanimljivo mjesto na kojem ćemo pričekati brod koji nas treba prebaciti na Siciliju, raspitujem se kod nekoliko lokalaca oko nas. Jedan đovanoto je to čuo i ponudio nam varijantu agroturizma njegova prijatelja.

Nakon što smo stručno procijenili da se ne radi o navlakuši, odlučujemo se za Pesciju Romanu. Oprezno se izvlačimo iz luke i hvatamo cestu AURELIA, onu sa oznakom SS 1, prvu i najstariju autostradu u Italiji. Počinje na pjaci Sv. Petra u Rimu, a završava na granici sa Francuskom. Može se usporediti sa našim Ipsilonom.

Nakon sat vremena vožnje stižemo u Pesciu Romanu u kojoj na nekom raskršću stoji dvadesetak putokaza prema raznim agroturizmima.

Pada odabir sistemom "en-ten-tini" i … pogodak. Ulijećemo u šljunčano dvorište agroturizma „I girasole“. Gazdarica nas je prvo malo nepovjerljivo gledala, ali je vjerojatno proradio neodoljivi istarski šarm, pa nas je naposlijetku primila. Dobili smo potpuni komfor, a pored apartmana smjestio se - bazen. Taman! Imamo vremena za odmor starih kostiju, jer nam barka sljedećeg dana kreće tek u 17 sati.

Na večeru nas vlasnica upućuje na drugi agroturizam, gdje odmah krećemo u šaljivom tonu, tako da nam se preljubazni vlasnik priključio za stolom, a mi ga ponudili njegovom grapom. Postali amici!!! No, i pored prijateljstva, opalio nas je cifrom k'o da se nikad u životu nismo vidjeli. Ali neka mu: njemu euri – nama gastro doživljaj toga kvarta, u kojem se uzgajaju meloni, a bit će da imaju i nasade prasaca. Pa vi sami spajajte… a ni cabernet mu nije za baciti.

Maystor vas pozdravlja iz Pescia Romane