Dan 5. Pescia Romana - Civitavecchia - Trapani

Sunčani dan. Još samo dvije-tri kave, pa će se stare kosti posložiti u borbeni stroj.

Danas imamo laganicu, jer itinerer sadrži desant na Siciliju, a brod nam isplovljava tek u 17 sati.

Odlučismo se malo relaksirati u bazenu našeg fensi agroturizma. Voda hladna, vraća cirkulaciju u neka putovanjem osakaćena mjesta. Osedlavamo konje i odlazimo u centar obližjneg mjestašca, jer se Saša zaželio nularice kod brice. Čekamo ga u obližnjoj oštariji koja je puna autentičnog stanovništva. Kombinacija kariranih stolnjaka i drvenih stolica, žustri jutarnji komentari svakodnevice…Felilni!!!

Maneken nam se vraća od brice, vidno paradno uglancan. Odrađujemo si marendicu, pa pada odluka da prošvrljamo malo po tom kvartu. Tu smo na granici Lazia i Toscane i to se više nego dobro preklapa. Polja žita, ali u brdovitom izdanju. Loze malo, pomidora čuda.

Idilu krajolika kvari jedino prilično poznat oblik visokog dimnjaka sa nekim okruglim silosima. Kasnije sam u turističkom biltenu pročitao da je to nuklearna centrala.

Posjetili smo još par manjh mjesta tipa Castel_del_nešto i već su 3 sata poslijepodne. Odlazimo u vrevu Civitavecchie, Rimske luke, da odradimo check-in. Tu nas teta na info-pultu obavještava da će brod sa polaskom kasniti oko 4 sata. Sjajno! Šta sada raditi po tom suncu?

Nekako preko volje, a samo zato da ne visimo u toj gunguli, zapalimo šklopove i pravac – centar. Idemo pronaći neki Internet-cafe da pošaljemo dnevni podnesak Njapi.

Cijeli kvart koji inače izgleda kao neka turbo-industrijska zona tipa Trsta (znate ona rafinerija prije Upima?) prolaskom pored neke utvrde mijenja svoj izgled, kao u onome filmu u kojemu djeca ulaze u ormar sa jedne strane, a sa druge ispadaju u neko drugo vrijeme.

Civitavechia se odjednom od luke pretvorila u neko mondeno ljetovalište. Zbilja, vidjet ćete na fotografiji. Tu naša suputnica Tanja odlučuje ići na kupanje, a ja i kolega u hlad velikih palmi… k'o fol „čuvamo motore“. U sklopu te obaveze je umlaćivanje Moretti-ja 0,66 l.

Do nas parkiran jedan GS, a na tank torbi flomasterom izboldana interesantna turica koja bi po nama mogla izaći na cca 5.000 km.

Došao vlasnik, simpatični Španjolac, kojem je jedan hladni Moretti dao do znanja da smo prijateljski nastrojeni. Drugi Moretti mu je totalno razvezao jezik i makar ne zna niti jedan drugi jezik osim materinjeg, sve se mi kužimo. Ubrzo svi pričamo Moretti jezik i postajemo prijatelji.

On odlazi bogatiji za saznanje da se za bambus kaže bambus, a mi da se bambus na španjolskom zove Kalimeracha! Dvosatno druženje završilo je razmjenom adresa i njegovim pozivom da sljedeće pivo popijemo u njegovom restoranu. A taj se nalazi u Madridu.

U druženju vrijeme brzo prolazi, pa, izgrlivši se sa našim konkvistadorima, odlazimo na imbarco iliti ukrcavanje.

U luci totalni šou! Linija kojom idemo nastavlja plov za Tunis, pa je gat pun polupanih starih auta koji su toliko pretrpani da branicima stružu po cesti. Da vi samo možete vidjeti tu umjetnost pakiranja. Na krovu npr. Punta majstor vozi dva ladičara na kojima su još dva skutera. I tako masovno. Nema auta nižeg od cca 3,5 metra. Gat izgleda kao sajam polovnih stvari. K tome, u svakom automobilu je barem četvero djece.

Idu gazde doma, svaki sa najmanje dva frižidera. A tek na brodu! Okupacija!! Nema kantuna gdje nisu rasprostili šarene dekice, na kojima se igraju, uglavnom plaču i vrište jadna mala izmaltretirana dječica. Opći kaos!

Trajekt „Sorento“ golema je garaža na pet katova, ali za putnike nema baš previše mjesta.

Nakon što smo promatrali kako nas remorkeri izvlače iz luke, pronalazimo si mjesto na kojem ćemo provesti noć. Sva sreća pa je mjesto u hladu…pod stolom u sali za ručavanje. Upornost vučenja vreće za spavanje se isplatila i uspjevamo se nekako osvježiti snom na tvrdom podu.

Da nam razigrana dječica ne stanu na glavu, iznad istih stavljamo stolice.

Laku noć!