Dan 7. Riena - Agrigento - Etna - Messina

Jučer smo malo „zakiksali“, ali jutros nam zbog toga nije bilo nimalo krivo. Nalazimo se u jednom, mogao bih reći "fensi" agroturizmu u visokim brdima centralne Sicilije.

Imamo priliku isprobati sve što takvo gospodarstvo svojem gostu može ponuditi, jer imaju all-inclusive sistem. Već nas je sinoć to stajalo žedne noći. Za Rienu, poslije sam se u to uvjerio, znaju naširoko po Siciliji (recepcionar hotela u dalekoj Messini je znao za nju). A najjače oružje im je gastro ponuda. Mi smo se i tu dobro snašli.

Sinoć smo se po dolasku propisno rashladili. Umjesto „dobra večer“ zaustismo: „Tre grappe“! Višekratnim ponavljanjem te operacije, sve je krenulo u šaljivom tonu. Osoblje je mlado, a gazde nema, pa su se uz nestašne goste i oni opustili. Sve ih zanima, otkuda smo, kako to da smo tu nabasali, kuda ćemo dalje...

Osoblje mlado, ali zna svoj posao.

Kao antipasto iliti predjelo, iznijeli su na stol desetak vrsta jela, sve redom tradicionalne recepture. Sve ponuđeno je kućni uradak i sve im je mljac. Ostat će mi u sjećanju jelo koje zovu Caponada, mješavina melancana, gorgonzole i slanine, makar ni ostala nisu lošija, a dokaz za to bili su prazni tanjuri.

Za drugi i treći slijed nije ostalo mjesta, ali za jaaako dobro crno vino još smo ga napravili. Sve u svemu, klopa među top 5 u mom životu!

Ujutro sve po želji, a na odlasku nam simpatični vlasnik još poklanja i grapu. Lijepa gesta uz zadržanu dogovorenu cijenu. A uništili smo im enoteku.

Svaki prosječan hedonist teško se liši ovakve komocije, pa Rienu napuštamo nevoljko i to tek oko podne. A imali smo za danas ambiciozan plan.

Zato pokušavamo nadoknaditi ljenčarenje i hvatamo brzu magistralu za Agrigendo, koji je na krajnjem jugu otoka. Tu Sicilija gubi ono svoje dosadašnje brdsko-planinsko lice i prelazi u nešto što me dosta podsjetilo na Ravne kotare u Dalmaciji.

I dalje, sve što idemo južnije, u glavi mi se vrti izreka: što južnije-to tužnije.

Ceste postaju sve izlokanije do granice opasnog. A tek vozači! Oni prelaze sve granice od opasnog ka suludom.

Sicilijanci koje smo upoznali bili su, na moje veliko iznenađenje, smireni i čak pomalo usporeni ljudi, ali kad sjednu za volan - postaju hajduci. Voze bezobrazno, ugrožavajući sebe i sve oko sebe.

Npr. magistrala kojom vozimo ima sa desne strane proširenje u vidu zaustavne trake. Oni i to koriste kao glavnu cestu! Puna crta između voznih traka za njih ne postoji i kad prema autu koji vam dolazi ususret sa 140 kmh i pretiče po „punoj“ negodujete srednjim prstom, još vas u čudu gledaju. Uglavnom, tuda morate imati otvorena sva četiri oka, pa i peto!!

Od Agrigenda, obalnom cestom nastavljamo put Siracuse. Taj dio karakteriziraju kompleksi plastenika do unedogled. Od slobodnih nasada uočavamo sve više naranči.

Zbog loše signalizacije, propuštamo odvojak za Siraccuzu, a želju da je posjetimo ubija činjenica da bi nam to put produžilo za 80-tak kilometara. Nakon stanke za ručak odlučujemo da umjesto tog grada posjetimo Etnu.

Kako smo krenuli prema sjeveru, tako loše ceste prelaze u autocestu i ubrzo se počinju ukazivati oznake za Cataniu, grad u podnožju Etne. Malo kasnije na obzoru se ukazuje i crno brdašce. Je! Dok ne dođete dvadesetak kilometara bliže! Gledamo kako putnički avion slijeće i dok prolazi mimo Etne izgleda kao da stoji na mjestu. Uglavnom, sve mjerila dok gledate Etnu iz daljine zbunjuju. Ono crno brdašce i malo seoce prerastaju u planinu visoku 3.300 metara, a seoce u milijunski grad.

Pratimo table koje vode ka vulkanu i ulazimo u gusto naseljeno prigradsko područje. To vam je nešto kao Opatijska rivijera postavljena uzbrdo. Vreva je i lud promet kao da je upravo evakuacija zbog erupcije (ne dao Bog!). Sreća naša je što smo veterani Palerma, pa se nekako nosimo sa izazovima njihovih vozačkih navika.

Prolaskom kroz tu barijeru, nastavljamo iznenađujuće dobrom serpentinastom cestom koja vodi prema vrhu. Odjedanput, sve što je bilo zeleno poprima sivu, a zatim i granitnu boju. A do vrha ima bar 10-tak kilometara zračne linije. Odjednom se osjetite jadno malim, i dobivate osjećaj moći koju Zemlja ima pod površinom. Jer, to su ogromni hektari okamenjene lave.

Ubrzo uz avionsko-panoramski pogled na Cataniu stižemo do krajnje točke do koje vodi cesta.

YEEEES!! Ispunio sam si jednu od velikih želja i srce mi je ko lubenica!

Tu se nalaze čak i dva-tri hotela. Dalje se može samo žičarom.

Sve suvenirnice su već zatvorene, ali nam ljubazni recepcionar na naše inzistiranje otvara jednu. Razgledavamo kratko i nakon konstatacije da je mjesto zlokobno i da se dimi sa vrha, ne želeći riskirati da se, ako ništa drugo ne smrznemo, odlučujemo se za nastavak putovanja.

Spust i prolazak kroz „opatijsku rivijeru“ bio je još stresniji jer je u međuvremenu pala noć.

Signalizacija je katastrofalno loša! Nešto uz pomoć Štefice, a nešto uz pomoć lokalnih skuteraša, uspjevamo se izvući na autoput za Messinu.

Njega odrađujemo prvom noćnom vožnjom na touru i nije dobro "legla" nikome od nas, a iz istog razloga ko i dnevna... zbog ludila vozača.

Nakon 80 km „borbe za život“, potpuno iznemogli dokopavamo se Messine, gdje se smještamo u jedan hotelčić u centru. Motore smo ostavili pred hotelom, vjerujući u sigurnost brodskog lanca koji Saša vuče na Intruderu.

Današnji plan prebačen! 500 km ispeglano! Bio sam na Etni!! I uživao sam!!

Idem knjavati ! Treba sutra doći do Barija! Gudnajt!