Dan 8. Messina - Bari - Dubrovnik

Osvježeni smo snom, ali vidi nam se na facama da smo već neko vrijeme daleko od kuće. Velike su to promjene u ambijentu, smještaju, hrani... totalno različitima od obreda koje kod kuće svakodnevno ponavljamo. I ta razlika u ritmu ostavlja na nama traga. No, nevjerojatan je taj koktel osjećaja umora i poriva da se ide dalje, kad već unaprijed znate da ćete vidjeti nešto novo, a to vam daje neku novu forcu. Iako je umor još tu, nema zlovolje, nema teškog ustajanja... bitno je samo što ćete ugledati kad otvorite oči, sunce ili oblake... kao neka divlja životinja ste...

Pun sam uhićenja kad se prisjetim prošloga dana, a za prekjučerašnje događaje već moram uzeti stanku da bih se prisjetio kronologije. Čini mi se da sam na putu već mjesec dana. Ovo je kratki pokušaj da vam prenesem osjećaj putnika kojem je pod guzom već više od 2.000 km ceste, preko 30 sati provedenih na trajektima, gomila novih panorama koje ostaju pohranjene negdje u internoj memoriji. Osjećaje sam imao potrebu podijeliti sa vama jer, polako se bliži kraj ovog našeg druženja.

Možda u svemu ovome putnik prepozna putnika, a nekom tko to nije zagolica maštu... ili potakne želju... U meni je ovo putovanje samo rapirilo staru, već pomalo ugaslu vatru i drago mi je da je tako. Znači da baterije rade i da se ciklus pražnjenja može preokrenuti u punjenje.

I što je još bitnije, odnos sa suputnicima je više nego dobar. Funkcioniramo kao tim, a to je na putu jaaaako važno. Da ne zaboravim ni ulogu tehnologije: Suzukiji rade k'o urice!

Strom je neumoran, mašina mu je prodisala i ima onako fini, turbinski zvuk. Čak mi se čini da je i potrošnja nešto opala jer nikad do sada nisam prelazio preko 350 km između dva tankanja. Što je još bitnije, motori koji su noćas ostali na cesti, ujutro su zatečeni u besprijekornom stanju. Danas nas čeka relativno laki zadatak: prebaciti se u Kalabriju i do noći stići do Barija, gdje u ponoć imamo trajekt za Dubrovnik. Po Štefici se radi o 350 km ceste. Zato ne žurimo, nego odlazimo u razgledavanje Messine. Naš hotel je blizu luke, pa prvo odlazimo provjeriti vozni red trajekata. Oko podneva se ukrcavamo na neuobičajen način. Naime, manja vozila i motori se preko željeznog mosta-rampe ukrcavaju praktički na palubu, a u svoju utrobu trajekt nezajazno prima željezničku kompoziciju. I još kažu da između Sicilije i Majke kopna nema mosta!? A mi prešli preko njega! Mala šala!

Mesinski kanal nije širok i želja Sicilijanaca za mostom je ostvarivija nego naš pelješki projekt. Ali nije problem samo u tom mostu, jer obala sa talijanske strane je jedna od najnepristupačnijih koje smo vidjeli, visine otprilike kao ona cesta preko Cresa, sa još višim brdima iznad nje. Vjerujem da je i riječka zaobilaznica spram onog mačji kašalj za izvođače radova. U prilog tome govori i činjenica da je dionica od cca 50 km sva u tunelima koje spajaju vijadukti.

Ovo mi je bila i najneugodnija dionica na touru iz razloga što su tuneli bez rasvjete i signalizacije, a tko sa sunčanim naočalama, sa blještećeg sunca nije uletio u neosvijetljen tunel, taj ne može shvatiti moj problem. Stvar je živo seriozna!!! Kao da ste uletjeli u neku spilju bez ikakvog izvora svjetla i morate pipkati po zidovima. Ali sa 120 kmh ne bi bilo pametno pipnuti zid! Vjerujte... neugodno iskustvo. Nakon dvadesetak takvih tunela, razvesele vas otvorena cesta i činjenica da ste ipak uspjeli promašiti zid.

Nakon cca 200 prijeđenih kilometara napuštamo autoput za Salerno i odličnim magistralnim putem se prebacujemo na drugu stranu Čizme. Tu nastavljamo poluautoputem koji vodi tik uz more.

Tu je obala niska, praktički smo u visini mora. Osjećaj vožnje je odličan... kao na jet-skiju. Obala je šljunkovita, a na njoj „nasukane“ ribarske barke. U jednom takvom mjestašcu započinjemo neuspješnu potragu za današnjim ručkom. Neuspješnu, jer od mase restorana, picerijaa, špageterija... niti jedan lokal NE RADI!! I to do 20 sati!

Završavamo na rivi sa odličnim Sašinim izborom suhomesnatih delicija. Tu nam sporadično prilazi lokalno stanovništvo zaintrigirano našom pojavom. Zaključujem iz toga da turizam u tim krajevima nije jača grana industrije. Nastavljamo dalje, a odluka je da posjetimo Materu, gradić uklesan u stijene.

Da ne zaboravim, do tuda smo već zgulili 350 km, a do Barija je po znakovima još 160! Nije nam jasno kako, jer išli smo najkraćim mogućim putem. Na putu za Materu ukazuju se panorame tako slične onima viđenima u okolica Prizzija, pa koga zanima kako izgleda Sicilija dovoljno je da „skoči“ do Matere! Meni opet faca poprima onaj idiotski izraz... Jockerov osmijeh.  Materu na kraju nismo doživjeli, jer je opasana visokom ogradom koja zaklanja pogled. Vrši se neka rekonstrukcija.  Eto da vidite da nije samo kod nas da Medulin sezonu dočeka raskopan!

Nastavljamo prema Bariju, a na Stromu se počinju javljati prvi znaci umora. Počeo je nešto zatrzavati, a u meni se javlja strah da neću stići do luke. Stišćem glavu među ramena i mazim Stroma... tepam mu: "Šu mali... još samo malo! Nećeš mi valjda sada tu riknuti... pred kraj". Pa se onda prebacujem u „samo da stignem do Barija. Poslije ćemo lako!“ mod.

Nakon 80 km „će-neće“, oko 22 sata stižemo u luku. Na „trip 1“ 505 km! Prebacili smo normu za 50%! Po obavljenoj nabavci karata spreman sam i na guranje ranjenog ata do trajekta. Onako, vrteći očima, uočim pogonski lanac koji nenormalno visi. Aaaaaaa! Tu si, zeče! Odmah mi je bio jasan uzrok problema. Stroma pod kandelabar, centralna nogara je tu, alata ne fali. Jedini problemčić na putu riješen je u hodu. Proba uspješna i mali je opet poletan. Lanac je sljedeća investicija, ali nije mi žao. Ukrcavamo se na Jadrolinijin "Marco Polo" i mogu vam reći da bi bila šteta da je završio u rezalištu. Dobra je to gajeta, a salon poluprazan. Nema Tunižana, podovi sa debelim tepisima. Mmmm... kako ćemo se noćas razvaliti! K'o prašćići......

Pozdrav od Maystora sa Marca pola.  Forši se neće opet.....(mislim na brod).....