Pulska kockica - backstage

Danas bi mi pluća trebala biti puna domoljubja, a duša sreće.

Pobijedili mi Čehe, otvorili (konačno) stadion kojeg su prepunili ljudi željni igara… Ma sve 5!

Sport je jedna od naših svijetlijih točaka, oruđe koje bi posrnulu omladinu moglo držati dalje od novovremenih zala, usmjeravati ljude u pravom smjeru.. smjeru fer borbe, morala, etike, druženja... onoj svjetlijoj strani ljudskog naličja.

SPORT!!!

Sad razmišljam... da li je npr. karate sport? Je! ima sve elemente sporta.

Pa se dalje pitam: «da li je jedan pulski karate klub lani proglašen za najbolji klub na svijetu?» Je!…opet si ja potvrdim.

«A da li su mu zato napravili neku milijunsku dvoranu?»

Ne!..složih se sa sobom.

«A da li je naš nogometni klub neki svjetski kalibar?»…sve se ja tako dalje pitam...

Ne!…barem koliko ja pamtim.

«A da li je dobio milijunski stadion?» Jeee!!! Pa evo ga čak danas na TV-u.

«Paaa…jel to sportski?»... pitam ja sada vas i otvaram debatu.

Kao nekadašnji sportaš (nažalost u trećim sportovima u kojima također novci nisu mijenjali medalje) trebalo bi mi biti drago da naš grad ima novi sportski objekt. A umjesto toga, u grlu mi neka njoka. I stoji tako... neće dolje. Dok moja mala trenira u negrijanoj dvorani, a jedan stolnoteniski klub egzistira sa budžetom prosječne hrvatske plaće, za druge se puca i raspucava. Praše se rafali u more, radi zabave. To je ta knedla… Zato, u jednu ruku, ona neće dolje.

Zamjerit će mi ljudi, jer 99% onih koje poznajem vole nogomet. I ja sam ga volio.  Al' u neko drugo vrijeme. Vrijeme kad je za svih bilo. Vrijeme u kojem selektori nisu zarađivali više od predsjednika država, a «sportaši» i od njih samih. Vrijeme u kojem moji roditelji nisu morali plaćati odlaske na takmičenja. Njih se samo pitalo: "Da li mogu ići?", a trener je odlučio tko će ići, ovisno o spremnosti.

A sad sve netko plaća! Barem u SPORTU (nažalost). Namjerno sam «sport» napisao velikim slovima, jer on to zaslužuje. Međutim, nogomet… Eeeee, tu zastah. Šta je to? Jel' to sport? Ako sam konstatirao da se danas sve plaća, onda on tu ne pripada. Ako sam konstatirao da moja mala trenira u negrijanoj, neuvjetnoj dvorani, jer se štedi, a nogometne utakmice igraju se noću (dakle nema štednje)... pak ni po tome tu ne spada. (btw... ne razumijem nikako zašto su stadioni otvoreni i umjesto da se utakmice održavaju po dnevnom svjetlu, to mora biti uz pomoć 300 kw rasvjete, koliko je barem podatak za pulsku kockicu).

Ne razmijem dalje.. ali… baaaa!

Ne razumijem ja puno toga, pa ni zašto mi ova vražja knedla i dalje stoji u grlu. Možda zato što mi je neki dan stigla čestitka u kojoj mi Grad poručuje da ću parking u krugu stadiona morati unaprijed plaćati 400 kn mjesečno. Ili, što će nam uvesti pričuvu koju ćemo morati plaćati? Ili, što nam godinu dana nisu dali raditi normalno, bez ijedne riječi suosjećanja, čime su dodatno uzdrmani naši jadni obrti? Ili, što se nitko od glava koje vode to postrojenje nije dosjetio obične ljudske geste, pa rekao: "Evo Maystore, za svu ovu višemjesečnu zaje….2 karte za današnju utakmicu."

Pa daaaaa!! Sad mi kliknulo!!

Pa ja ću morati plaćati!! To znači da sam pravi sportaš!! Uueeee!! Sad mi je lakše.

Hvala vam, ljudi, na pažnji. Malo sam si olakšao, a to što će ovi superhik-«sportaši» olakšati naše mizerne budžete pripisujem našem sportskom karakteru. Duhu onih koji sve plaćaju.

Duhu praavih sportaša!!!