Sve više Europljana želi nestati s weba
Imaju li ljudi pravo da na internetu budu zaboravljeni? Ovo zanimljivo pitanje, koje je još miljama daleko od konačnog odgovora, proteklog je tjedna zaokupilo pozornost svjetskih i europskih medija nakon što se ugledni list The New York Times (NYT) pozabavio problemom privatnih informacija o pojedincima do kojih se lako i jednostavno može doći uz pomoć neke internetske tražilice.
Okidač za priču bio je slučaj iz Španjolske gdje je devedesetak ljudi tražilo da ih se naprosto izbriše s weba. Među tim ljudima, kako prenosi NYT, bila je i žrtva obiteljskog nasilja koja je otkrila da se njezinu adresu bez problema može naći putem Googlea. Druga se osoba, pak, požalila da je vrlo nepošteno što se sa samo nekoliko klikova mišem s interneta može "iskopati" izvješće o tome da je bila uhićena za vrijeme studiranja, iako su otad prošle mnoge godine i ta je osoba sada u poodmakloj srednjoj dobi.
O tim se slučajevima možda ne govori puno u Sjedinjenim Američkim Državama gdje je sjedište Googlea, ali u Europi je korijenje počela hvatati nova ideja, da pojedinci moraju imati "pravo da budu zaboravljeni" na webu, piše ugledni američki list.
Javni podaci
Prema medijskim izvještajima, u Španjolskoj se slučaj zahuktao kada je tamošnja vlada naredila jednoj od najpoznatijih tražilica da prestane indeksirati informacije o oko 90 građana koji su se službeno požalili španjolskoj agenciji za zaštitu osobnih podataka.
Zamjenik ravnatelja te agencije Jesus Rubi, u razgovoru za NYT, iznio je primjer službenog vladinog glasila u kojem se već 350 godina objavljuju razne službene informacije, primjerice, tko je dobio stipendiju ili tko je položio državni ispit. Glasilo se tiskalo svaki dan, ali bi ubrzo završilo na nekoj polici skupljajući prašinu. No, onda je prije dvije godine krenulo publiciranje na internetu pa su sve te informacije postale lako, brzo i jednostavno dostupne, bez obzira na to koliko su stare.
A Rubi ističe da zakonodavci zasigurno nisu htjeli da informacije zauvijek progone građane. Zato je uvjeren da se pravila moraju prilagoditi novim vremenima jer su tražilice promijenile način na koji se barata informacijama i na koji se te informacije (ne)zaboravljaju.
No, španjolski slučaj nije prvi puta da se u nekoj europskoj zemlji otvorilo pitanje mogućnosti brisanja informacija s interneta. Prije dvije godine dva polubrata iz Njemačke, Wolfgang Werlé i Manfred Lauber, koja su postala neslavna 1990. godine zbog ubojstva jednog njemačkog glumca, ponovno su zaokupila pozornost svjetske medijske javnosti kada je Werlé zatražio da se njegovo ime izbriše iz svih medijskih izvora, uključujući i englesku verziju internetske enciklopedije, Wikipedije.
Pravna bitka vodila se između njemačkog zakona kojim je regulirano pravo na privatnost i američkog Prvog amandmana. Odvjetnik dvojice muškaraca Alexander H. Stopp tada je isticao da "i kriminalac ima pravo na privatnost i pravo da ga se ostavi na miru" te da moraju dobiti mogućnost da budu resocijalizirani. Sud je ipak na kraju odlučio da njemačke internetske stranice ne moraju prekapati svoje arhive zbog ovog slučaja.
No, njemački, a sada pogotovo španjolski slučaj otvorili su i pitanje potpuno različitog poimanja ovog problema u Europi i SAD-u.
Dva pogleda
Profesor prava na Sveučilištu Georgetown Franz Werro za NYT je izjavio da je posrijedi "transatlantski sukob" i da dvije kulture - europska i američka - "zapravo ne idu u istom smjeru kada se radi o pravu na privatnost".
S druge strane Atlantika pravo na slobodu govora, pravo na informaciju, pravo da se nešto zna nadmoćno je nad pravom pojedinca na privatnost ili dostojanstvo. Drugačija europska perspektiva, navodi ugledni američki list, oblikovana je načinom na koji su se privatne informacije, kroz povijest Starog kontinenta, zloupotrebljavale protiv građana u raznim režimima. Werro tvrdi da mnogi Europljani, poput njega koji je odrastao u Švicarskoj, osjećaju nelagodu s obzirom na to kako se osobne informacije mogu naći preko tražilica i koristiti u komercijalne svrhe.
"Kada se oglas pojavi na njegovom ekranu, oglas koji je jasno povezan s njegovim interesima, kaže da se osjeća orvelovski", piše NYT.
No, dok rasprava traje, moglo bi se dogoditi da Europska unija počne i djelovati. Europska povjerenica za pravosuđe Viviane Reding nedavno je izjavila da ne može prihvatiti stajalište da se pojedince ne pita ništa o njihovim podacima jednom kad su ti podaci lansirani u virtualni prostor. Zato se ne treba čuditi ako EU uskoro odluči pokušati regulirati pravo Europljana da budu - zaboravljeni. (Irena FRLAN/Novi list)
Rakar: Teško provedivo u praksi
Tehnologija je takva da bi koncept "biti zaboravljen na webu" bilo vrlo teško provesti u praksi, ističe poznati hrvatski bloger Marko Rakar koji smatra da treba ipak razlikovati dvije vrste podataka koji se o pojedincima objavljuju na internetu.
- Svaki podatak koji je zakonom definiran kao javan ili kao podatak koji mora biti javno objavljen, bit će po svojoj prirodi trajan. Ne vidim zašto bi, recimo, primatelj poljoprivrednog poticaja ili netko sličan trebao biti anoniman, odnosno zašto taj podatak ne bi bio javan. Ako govorimo o javnom poslu ili primatelju javnog novca, onda to mora biti javno trajno, smatra naš sugovornik.
Rakar upozorava da je puno veći problem kada se objavljuju informacije o nekome koje nisu javne prirode "na što osoba ne može utjecati".