Željko Bosanac - 365 dana kasnije!
-Prošlo je nešto više od godinu dana. Sigurno su se ljudi uznevjerili kad je prestalo… možete misliti koja je to rupa u njihovim životima – pitam se koliko ih je uopće zamijetilo da je kolumna prestala postojati? - Ha ha ha (čitaj LOL) kome još nedostaje poezija?
Prije mjesec dana (točnije 1. studenog ove godine) navršilo se 365 dana otkad je naš suradnik Željko Bosanac započeo literarni ciklus pod nazivom "365 puta drugačije".
Željko Bosanac je magistar književnosti, pisac, slikar, kipar (mada mu, kaže, to 'kipar' zvuči malo pretenciozno, nije našao drugi, odgovarajući termin) zaposlen u marketingu i nakladništvu (uopće k'o multipraktik je – samo promijeniš nastavak pa čak kuha i kavu)
Što: Zbirketina radova, zbirka +, zbirčina - http://www.parentium.com/365xdrugacije/
Gdje: parentium.com
Kada: od 1.11.2010. do 31.10.2011.
Kako: Dan po dan, nekad lako, a nekad, kako kaže, i teško (kao i sve u životu), pronalazio je inspiraciju za svakodnevne uratke kojima je uveseljavao čitatelje našeg portala. Uglavnom je, kaže, bilo lako jer nam ovdašnja stvarnost daje puno materijala za pisanje i čitanje, tako da maštanje i izmaštavanje čak djeluje kontrapdroduktivno – stvarnost je toliko fiktivna da fikcija postaje stvarna.
Zašto: Na pitanje zašto se upustio u takvu jednogodišnju, svakodnevnu gimnastiku odgovorio je jednostavno: "A zašto ne? Bez obzira na to što mi se ponekad čini da je pisanje poezije kao da na brodu koji tone popravljaš slavinu koja kaplje u kabini trećeg putničkog razreda, ipak me uvijek iznova iznenadi i razveseli činjenica što nekakave stvari zapisivati jednostavno moraš", kazao je Bosanac, dodavši: - Ovo pokazuje da inspiracija može biti sve unutar i oko nas. A, boguhvala i strankama, u ovim našim vremenima inspiracije ima toliko da je ljudi i ne mogu sami prožvakati, toliko je događaja i opservacija čak i u običnoj šetnji gradom, a da ne govorimo o čitanju, gledanju, plazanju po portalima raznim drugim ekstro, intro, intra, inter, milan, lučko, real ili barcelona - netima.
Pisanje i zapisivanje jednostavno mi oslobodi radnu memoriju u mozgu, budući je to jedan organ u ljudskom tijelu koji se ponaša poput mišića: ako ga ne treniraš, on jednostavno atrofira. Moj mozak stalno radi (ne velim da mi je to nekakva velika komparativna prednost, naprotiv!) i da bih riješio problem arhiviranja, jednostavno pišem… ono što ne zapišem, ne da mi krenuti dalje…
Na pitanje što se promijenilo nakon 1. studenog ove godine, autor sa smiješkom odgovara: "nedostaje mi onaj alarm koji me u 8 sati navečer podsjeća da još nisam poslao tekst za parentium.com."
A plan mu je, kaže, tih 365 radova možda jednom uvezati u zbirku pa ih objaviti, ako se nađe zainteresiran nakladnik! Evo što još Željko Bosanac kaže:
- Mada sam sve više skeptičan prema tom „papirnatom“ načinu komunikacije između pisca i čitatelja, jako mi je žao što mladi ljudi (i ne samo oni) sve manje „papirnato komuciraju“. Ja još uvijek dobar dio vremena provedem čitajući jer ima toliko toga još dobrog a nepročitanog što na sreću (još neko vrijeme) nećete moći naći putem neke e-tražilice pod naslovom www.sažetak-sva.com.
Opet, s druge strane, moje su zapise tijekom godine dana prelistali, pročitali ili otvorili preko 70.000 puta – a o tom broju čitanja nekog tisaknog izdanja i to još poezije možete samo sanjati. Probajte sami uzeti neku zbirku pa je samo prelistati nekih 50-60-70 tisuća puta…
Ja sam dugo u nakladništvu i vjerujte mi na riječ da nikad u povijesti nije bilo više tiskanih naslova knjiga koje su se manje čitale. Čisto vam bude žao papira. Eto mogli ste vidjeti na nedavnom Interliberu kako se prodaju knjige za jednu kunu, prije nešto godina u Saboru je zastupnik izjavio kako mozak košta jednu marku (danas nekih pola eura), pa zašto onda knjiga ne bi koštala jednu kunu – danas nekih 0,13 eurića…
Sve radove Željka Bosanca iz ciklusa "365 x drugačije" možete vidjeti ovdje.
Favoriti? - Ma gledajte, među tim zapisima ima nekih koji su dobri i jaki a neki opet dosta slabiji, ali su bili primjereni trenutku koji je zauvijek prestao postojati. Jednom sam nakon nekog od zapisa čak dobio i Opomenu od anonimnog čitatelja. Htio mi je čovjek reći da pazim i ne idem malen ispod zvijezda. (Naravno radilo se o Šimićevoj Opomeni i jednostavno ne mogu a da ovdje ne iskoristim prostor pa ne podsjetim opet na nju: Opomena: Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda! // Pusti da cijelog tebe prođe blaga svjetlost zvijezda! // Da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim pogledima rastajo od zvijezda! // Na svom koncu mjesto u prah prijeđi sav u zvijezde!)
Dakle, bez obzira na njihovu „slabost“ oni ostaju dokument jednog vremena i pokazuju kako je vrijeme ipak i potpuno relativno. Kao što na nebu vidite svjetlost zvijezde koja je već odavno prestala postojati, tako isto običnim prelistavanjem starih zapisa možete vratiti dio zaboravljenog vremena (a o tome je puno više i bolje pisao Marcel Proust, svakako preporučujem da pročitate U traganju za izgubljenim vremenom - to vam je svega nekih 3.200 stranica vanrednog štiva – obzirom na obim nekih optužnica u sudskim procesima koji se trenutno vode u Hrvatskoj, Proust vam dođe kao kratka priča.)
No da se vratimo favoritima, dakle bez obzira na slabije uratke kojih se ne stidim jer ako ništa drugo oni su dokumentaristički trag, vjerujem i znam kako među tih 365 zapisa ima i nekoliko vrhunskih zabilježbi ili pjesama – a da je čak i samo jedna od njih antologijska, isplatilo bi se sve to opet učiniti. Da se samo jedna od pjesama svidjela svakom od mojih posjetitelja na portalu, ja bih bio prezadovoljan. Sam imam nekoliko favorita i kad bih bio potpuno objektivan recimo da bih mogao od svih 365 zapisa sačiniti jednu prosječno obimnu zbirku poezije. E sad što je to prosječni obim zbirki poezije, to morate sami zaključiti listajući neke druge papirnate knjižice.