Ne znam što bi, kad je ekonomija u pitanju, trebala biti definicija zavičaja. Ne zna to čak ni Wikipedija, pa odakle bih to onda znao ja? Zavičaj bi, po nekoj mojoj osobnoj logici, trebao biti neki prostor u kojem čovjek obitava duže vrijeme i u kojemu može ostvariti i zadovoljiti svoje egzistencijalne potrebe. Tu ću jednostavnu definiciju vrlo skromno nazvati "Maystorovom definicijom ekonomskog zavičaja".
Svjedoci smo situacije u kojoj smo, kao nacija, praktički prisiljeni ući u nekakvu asocijaciju koja na očigled propada. Moramo, kažu, jer je ovako jako loše, a bez toga bi bilo i gore. Makar nama izgledalo da gore od ovog ne može.
Često sam se u zadnje vrijeme pitao, dok su nas naše mudre elite uvjeravale da moramo ući u EU, da li mi to zbilja moramo. Ovisimo li zbilja toliko o globalnim tokovima da ne postoji nikakva alternativa uskakanju? I to na pancadu?
Ili ipak ima rezervi iz kojih se možemo sami prehraniti, pa čak i dobro živjeti, bez ikakvih ultimatuma i stotina regula koje pred nas postavljaju korporativni moćnici?. Prehraniti se iz rezervi koje naš zavičaj nudi. Jer, upravo nam mnogi od tih moćnika govore kako je naš zavičaj jedan od ljepših i poželjnijih u svijetu. Zbog količine takvog uvjeravanja brijem da je to i jedini razlog zbog kojeg nas žele u svom društvu. Jer smo lijepi, a lijepo je i poželjno.
Ako vam nije jasno o čemu pričam, podsjetit ću vas na to da je rt Kamenjak među 10 top lokacija u svijetu, kamo su ga strpali najveći touroperatori. Oni nas žele! Poželjni smo im!
Potvrđuje to i količina keša koju je EU iskeširao u reklamnu kampanju kojom nas je uspio uvjeriti kako na referendumu trebamo glasati ZA.
Tko bi trošio pare na nešto što doista ne želi, pitam se. No, da se vratim našem zavičaju.
Pokušao sam malo, onako, zažmuriti na jedno oko pa na naš zavičaj pogledati iz druge perspektive, okom furešta.
I zbilja, prekrasan je! Možda malo zapušten, no, možda je baš to izvor njegovog posebnog šarma. A ima se tu i za što raditi i zbog čega se truditi. Pa mi opet na pamet padne... rad koji mora dati rezultat. A koji su kod nas rezultati rada vidljvi? Na žalost, samo novac.
Budimo praktični pa objedinimo informacije u smislenu cjelinu: treba raditi u svome zavičaju i od tog rada, uz pomoć turista, napraviti – novac, šta ne?
Tragom tog zaključka krenem ja sa jednom oriđiđi idejom u jednu našu napredniju općinu u koju, nekom logikom, pripadam.
Nazvat ćemo je "Općina M" i odmah ću vam reći da nije riječ o Mrkoplju!
Realizacijom ideje za koju je najnužniji komad neobrađenog zemljišta tu bi u nekoj fazi svoj kruh moglo pronaći i desetak ljudi.
Možda bi bilo fer da vam, radi boljeg razumijevanja štiva kažem o kakvoj se djelatnosti radi, ali nadam se da shvaćate zašto neću. Mogu reći samo to da je ideja maksimalno jednostavna, jednostavnija ne može biti i savršeno bi se uklopila u bilo koji okoliš i Općini M poboljšala turističku ponudu, punila proračun... svima je, dakle, u interesu da se ideja sprovede u djelo!
Nakon izlaganja ideje djelatnicima Općine (koje moram pohvaliti za ljubaznost), moja inicijalna ushićenost dobila je solidnu dozu Apaurina i smirila se. Zalili su me kao vatru. Vodom. Nakon što su mi izrecitirali nekoliko fakata debelo poduprtih zakonima, moja vilica se tupasto objesila do koljena.
Jer, Općina M ima samo dvije zone predviđene za turističku djelatnost i na njima bi se, istina, moglo realizirati nešto slično mome naumu, ali te su zone namjenjene ISKLJUČIVO izgradnji hotela ili turističkih kompleksa. Tako da se, u prijevodu sa klingonskog, takvom turističkom djelatnošću ne možete baviti čak ni ako ste vlasnik privatne parcele.
Pitam ja vas: poznajete li nekog dobrostojećeg susjeda koji je u mogućnosti izgraditi hotelski kompleks ili turističko naselje? Ja ne... Ali pretpostavljam da zasigurno postoji neki moćni furešt... iz one tamo asocijacije u koju nas guraju... koji to može. Koji će potom tamo zaposliti dijete vašeg susjeda, a ono će za mjesečni trud biti bogato nagrađeno sa 2000 kuna. Takve susjede, pretpostavljam, poznajete.
Ili ja nešto, dakle, nisam dobro shvatio, ili nisam dobro sastavio definiciju zavičaja. A bit će ipak da je ovo drugo.
Jer, ako ja u svom zavičaju ne smijem napraviti ništa, a neki stranac to može, znači da definicija zavičaja nije takva da u njemu njegovi stanovnici ostvaruju svoju egzistenciju, već je to rezervirano za nekoga sa strane.
Odjednom mi je sve sinulo i postavilo se na mjesto:
Zakon je super. Pisan je da čuva prava i interese moćnih stranaca. Automatski je logično i da mi zbilja moramo ući u EU, jer će ti isti stranci koji u našoj općini ostvaruju svoju egzistenciju pare ponijeti sa sobom. Znači da mi po pare moramo kod njih...
Božeee, koji sam ja telac! Sve sam bio pogrešno shvatio!
Hvala ti, čitaoče, što si me saslušao i omogućio mi da glasnim razmišljanjem na prave noge postavim nešto što je bilo postavljeno naglavačke.
Pozdrav od Maystora.