Dosta nam je Ćire Blaževića (by Marin Grgeta)
Bahatost tog bivšeg skijaškog trkača iz središnje Bosne je činjenica već predobro poznata da bih je ja morao posebno naglašavati. Lako da se petlja samo u nogometna pitanja, gdje zasigurno ima pravo reći svoje no ne na način na koji on to čini, već su poznata i njegova političko/društvena zaletavanja koja također mislim da ne treba komentirati… Mislim da je svakom tko ima malo "buonsensa" puna pipa njegovih demagoških mazanja očiju, laži, licemjerja i općenito stavova tipa "se la va la va, se no scherzavo". I što se samog nogometa tiče postavlja se kao da je popio svu pamet svijeta, da mu ni jedan trener nije ni do koljena, ni sadašnji, ni bivši, ni budući. Koliko mi je poznato, nije baš da spada među najtrofejnije u kategoriji, a naslov "trenera svih trenera" kojim se voli oslovljavati i kojim ga mnogi oslovljavaju zvuči i više nego smiješno. OK, vodio je reprezentaciju do trećeg mjesta na svijetu – mišljenja sam da je u tom rezultatu udio njegovih zasluga relativno malen, i da ima još puno stručnjaka koji su to mogli ponoviti s onom sjajnom momčadi, no to su nagađanja koja ni ja ni itko drugi ne možemo dokazati. Ono što je realnost je da jedno treće mjesto, ma koliko nam bilo priraslo srcu i ma koliko bilo veliko za jednu malu Hrvatsku, objektivno nije ni pri vrhu najvećih postignuća u sportu. Pa što bi onda trebali reći oni koji su osvojili pregršt klupskih i reprezentativnih trofeja, što su onda Beckenbauer i Trapattoni ako je Blažević "trener svih trenera". Kod nas se ustalilo mišljenje da je on sad svjetska ličnost nakon tog trećeg mjesta. Stavite ruku na srce i recite iskreno: koliki od vas koji fanatično prate nogomet poput mene znate imena turskog izbornika sa posljednjeg Mundijala, švedskog izbornika sa USA-e "94. ili danskog izbornika sa Eura "92? Prva dvojica su također bili treći na svijetu sa reprezentacijama koje su sve samo ne nogometne velesile, a danski izbornik je svoju reprezentaciju koja je nastupila bez priprema, budući da je upala zadnji tren umjesto već nepostojeće SFRJ u kojoj je bjesnio rat, odveo do naslova!
Ovaj relativno dugi uvod vam zasigurno oslikava moje mišljenje o posljednjoj Ćirinoj performansi na konferenciji za tisak u Portugalu, gdje se bezobrazno okomio na izbornika Barića očigledno glumeći da nije dobro shvatio jednu njegovu izjavu. Čitav je njegov nastup bio u standardnom stilu: najprije se ograđuje izjavljujući da želi samo pomoći, da je u najboljoj namjeri i zamislite, da VOLI Barića… Odmah nakon toga počinje pljuvanje, napadi, sve u smislu vlastite promocije i diskreditacije svih ostalih, dok mu je dobrobit nacionalne selekcije, kojoj bi baš sad trebao mir i pokoja dobronamjerna kritika, očigledno zadnja rupa na svirali. Ne znam ako ste to gledali na TV-u, jednostavno je nemoguće opisati licemjerje tog šarlatana koji osim što je osvojio ono famozno prvenstvo s Dinamom "82 i, zamislite, spasio Prištinu (pothvat o kojem se u dijelu našeg tiska piše kao o osvajanju Kupa prvaka nekoliko puta za redom), dio "karijere" proveo i u bajbukani u zapadnoj Europi. Nije da mi je ni Barić previše simpatičan, no stvarno je bilo ružno gledati jadnog čovjeka kako je ostao nakon Ćirinog napada (slično je bio učinio i u Japanu kad je izbornik bio Jozić, a sad se još priča da smo pobijedili nakon toga Italiju Ćirinom zaslugom…). Tehnički je možda Blažević bio u pravu što se tiče nekih očiglednih Barićevih grešaka, no da je stvarno htio pomoći, mogao mu je to reći u četiri oka (da se i ja jednom u životu složim s Vlatkom Markovićem). Da se razumijemo, nitko ne može Ćiri zabraniti ni da bude novinarska "zmija otrovnica" no onda mora odbaciti patetične ograde i gard čuvara nacionalnih vrijednosti. Ja ne vjerujem da će me poslušati, a vi?