De gustibus - ne vrijedi raspravljati!

Htio sam danas pisati o više od nekoliko stvari, ali kad malo dublje promislim o koncipiranim temama izgledaju mi one sitne, majušne, nebitne, suviše light... Ovdje kod nas se sad piše samo o nekoliko tema, u stvari kad sve zbrojiš i oduzmeš ispada da se piše samo o nogometu ili o ćirilici. I od jednog i od drugog sitna raja ima koristi k'o od lanjskog snijega! Ali imaju nogomet i ćirilica i neki magični, uigrani ritam – jedno diže strasti, a drugo ih spušta! Kao da ti netko stalno daje da naizmjence piješ viagru pa apaurine.

Uvijek je vrijeme za pisati o nogometu, reče mi prijatelj! Ali kako je poznata činjenica da o nogometu svi znaju sve (ili nitko ništa!), sada baš neću o tome! Stoga ću pisati nešto o umjetnosti, jer i o njoj izgleda svi znaju sve, u stvari nitko ne zna ništa i bilo bi bolje da je tako! Zašto?

Prvo zbog toga što je netko nekad i to ne tako davno (vjerojatno zbog lakše komunikacije) počeo dijeliti umjetnost, pa smo tako počeli ozbiljnije razlikovati slikarstvo, kiparstvo, arhitekturu, glazbu, ples, književnost, a nešto potom i film, strip, a uskoro ćemo vjerojatno razmišljati i o kompjuterskim animacijama i sličnim e- aplikacijama kao o potencijalno kategoriziranoj umjetnosti…

Poslije, kad se već došlo do kategorija, moralo ih se opravdati. Nastale su specijalizirane škole koje ste morali završiti da biste postali i bili umjetnik. (!) Zanimljivo – za svaku umjetnost, osim književnosti, morali ste završiti odgovarajuću školu. Šteta što nije ustanovljena i škola za književnike, možda bismo imali manju uzaludnu potrošnju papira i učinkovito čuvanje šuma! Ali kako bi rekao dubokoumni mislilac Grunf: "Bolje izdati knjigu nego prijatelja!" Pa nek' se štampa brate, što god kome padne na pamet!

E ta podjela me uistinu zanima: školovani i neškolovani umjetnici ili preneseno profesionalci i amateri. E sad tek počinju igre bez granica! Uz jasno pravilo da su školovani profesionalci, a neškolovani amateri, postoje i neškolovani profesionalci i školovani amateri. O čemu govorim kad govorim o amaterima? Dok su jedni sretni s minimalnim, drugi su nesretni s maksimalnim, dok jedni dobivaju sredstva radi forme, drugi postaju formalni radi sredstava. Mali sanjaju velike, a veliki imaju noćne more od malih!

Dok amateri žarko žele postati profesionalci, profesionalci žarko žele vratiti se u ona „amaterska“ doba kad im nije bilo teško dozvati muze nadahnuća, kad su mogli neobvezno čavrljati o svom poslu, o kritikama i kritičarima, kad im nije bilo za vratom pratiti ritam rokova, obveznih izložbi, promocija ili popunjavanja beskrajnih papira za neki orvelovski županijski ili državni, a uskoro i europski ured za istraživanje ruda i gubljenje vremena.

Dok jedni znaju da nemaju, drugi ne znaju što imaju!

Možda je stoga dovoljno napisati, reći, zavapiti nešto što je skoro pa kontradiktorno samo po sebi, ali opet istinito do boli:

Osnovni posao umjetnosti jest borba da umjetnost nikad ne postane posao!

E da – sve to lijepo zvuči! Čisti hvalospjev amaterima! Ali, cvrc! "Trt mrt smrt!"- kako bi gore spomenuti Grunf zaokružio svoje poznate sentence!

Baš su me ti moji amateri gorko razočarali! Na nedavnom svečanom otvaranju 7. Pro future, tradicionalne godišnje izložbe amaterskog likovnog stvaralaštva, došlo ih je svega nekoliko. Dvadesetak. Trideset uvr'glave! Sve je bilo standardno dobro organizirano, postav interesantan kao i inače, govorancija nenapadna, ravnateljica kao i inače zbigecana i utegnuta do boli... ma neka, neka, nek' se vidi raskoš!

Ali sjećao sam se (a davno sam vam još bio rekao kako je sjećanje strašno zajebana stvar) nekih ranijih otvaranja te iste izložbe kad od gužve nisi mogao ući u Sabornicu - i jednostavno mi nije bilo jasno o čemu je riječ. Pričalo se i priča se čak i o nekakvom budućem bojkotu Pro future, budući da su izbornici izložbe počeli trenirati strogoću na amaterima. U prilog tome kako se pogodilo metu, a promašilo cilj, išla je i činjenica kako nikoga od pešest pohvaljenih stvaralaca nije ni bilo na otvaranju. Već je bilo neugodno pljeskati prazno pročitanim imenima, uplašio sam se da možda i pobjednica neće biti prisutna. Znam da je puno uzbudljivije galeristima organizirati postave recentnih hrvatskih i svjetskih umjetnika, ono što bi se reklo faca - ali Pro futura je izložba amaterskog stvaralaštva i tu sva vrata pravila moraju biti široko otvorena svima. A u ovom slučaju kada od recimo stotinjak prijavljenih prođe njih pedesetak – to je za amaterske pobude stvaranja suviše rigorozan odabir... nestalo je skulpture, fotografije... pa lako se može ubaciti još koji pomoćni pano ili dodatni podest - no dobro, reći ćete de gustibus ne vrijedi raspravljati! OK!

I baš stoga treba podsjetiti kako izložbu organizira Pučko otvoreno učilište – i to naravno s naglaskom na ono pučko u imenu! (O tome koliko i kad je otvoreno, o tome drugi put!)

Povijest naziva ove ustanove bila je uvijek obilježena ideologijom, ali niti jedna povijesna ideologija nije bježala od širine i otvorenosti nastojanjima pokazivanja narodnog stvaralaštva i stvaralaštva za narod. Bilo je to zamišljeno kao široka dvosmjerna ulica! U tom srazu školovani umjetnici svojim su djelima odgajali i obrazovali narod (a i koga bi drugog), a narod bi tako učio profilirati i iznjedriti možda neko svoje potencijalno stvaralaštvo ili stvaratelja na neku višu razinu. Uz utjecaje kroz u početku naivno-umjetničke pobude ova su sveučilišta omogućavala i (polu)profesionalno usavršavanje, odgoj i obrazovanje u vrijeme slobodnog vremena u tzv. večernjim školama! Danas tu djelatnost učilišta imamo kroz organiziranje raznih poduka i tečajeva ili ono što čak zovemo i cjeloživotnim obrazovanjem i usavršavanjem.

U to vrijeme velikog priljeva seljaštva u gradove i ta su sveučilišta imala svoju funkciju da seljaštvo što prije "podvedu" pod radničku (s neskrivenom težnjom na građansku) kulturu - tada su se te ustanove i zvale radničkim sveučilištima. Poslije toga – kada seljake više nije trebalo preko noći (točnije – preko večeri) pretvarati u radništvo – i kad se djelatnost sveučilišta širila u svojoj ponudi kroz kina, knjižnice, nakladništvo, muzeje, kazališne družine, zborove, galerije, često čak i auto-škole i ime im je široko evoluiralo u narodna sveučilišta.

Devedesetih godina prošlog stoljeća kada se pak pod euforijom osamostaljenja u Hrvatskoj često sve prevodilo s hrvatskog na hrvatski i to po kategorijama nepotrebne historicističke sinonimije - od naroda smo postali puk, a od narodnih sveučilišta dobili smo pučka učilišta. No kako se vidi u ovom kratkom pregledu – širina ponude zadovoljenja kulturnih potreba uvijek je išla od i za narod ili od i za puk. Koja god djelatnost bila u brojniku, nazivnik je uvijek bio zajednički onom što danas poznamo kao narod, puk. I to najčešće onaj koji nije obuhvaćen službenim, institucionalnim, formalnim djelovanjem i obrazovanjem za neku posebnu sposobnost, navadu ili vještinu. Zato, kad govorimo o Pro futuri kao izložbi amaterskog stvaralaštva umjetnički neškolovanog puka, onda treba razmišljati o tome da ovakvi skupovi trebaju i moraju pokazati široku lepezu stvaralaštva ili treba promijeniti propozicije za prijavu!

Ovakve izložbe trebaju potaknuti amatere da vide i budu viđeni, da rade dalje s istim zanosom, bez obzira što nikad neće imati izložbu recimo u Klovićevim dvorima! A možda i hoće! Tko zna? Njima ne treba puno, zašto im oduzeti i to malo! Shvatimo umjetnost kao svojevrsnu win win terapiju ili ako bismo bili sukladni izjavi s početka teksta: umjesto viagra – apaurin imali bismo samo viagra – viagra terapiju. Umjetnost treba postati radost druženja, a ne asocijacija svakodnevnih teških ružnih buđenja!

(I tako već amateri govore među sobom kako će se više orijentirati tamo kod Ester u LUP, jer ako ništa drugo, kolači su uvijek dobri!)

Konačno, nije li današnjica dokaz kako su profesionalci gadno falili? Dajte malo arije i amaterima! Jer kako bi to sažeto rekao Marx, da se kojim slučajem bavio ovom problematikom:

Amateri svih zemalja ujedinite se!

Buraz s burze

P.S. … a možda da sam ipak i pokoju o nogometu?