Logo - www-parentium.eu

Igra (oko) prijestolja

04.04.2013. (17:41) Autor: Gavun

Bez obzira na sve deklaracije o jednakosti, jasno je kako na sreću nismo svi jednaki. Postoje ljudi koji su skloniji jednim, a neki pak nekim sasvim drugim vještinama i sposobnostima. Neću sad navoditi i dovoditi niz primjera kojima bih to potkrijepio, ima ih mali milijun. Za današnju priču zanimaju me one razlike koje pokazuju kako ima ljudi koji su rođeni vođe, a bogme i ljudi koji su rođeni sljedbenici. Jedni su izmislili druge, jedni bez drugih ne mogu, jedni zbog drugih postoje, jedni se zbog drugih osjećaju ispunjeni, korisni, svrhoviti i jedino u tom odnosu na razini usporedbe jednako zavisno funkcioniraju.

Jer što je vođa bez sljedbenika – prazna veličina, a isto tako što je sljedbenik bez vođe – isprazna jednina. Sljedbenik treba vođu da bi koga slijedio, a vođa sljedbenika da bi koga vodio! Jedni čuvaju druge, jer time čuvaju sami sebe.

Isto je tako i s narodima! Da ne ponavljam sad sve gornje slike samo s drugom imenicom, jasno je valjda kao postoje narodi koji u svojoj esenciji imaju navadu da vode kao što isto tako postoje narodi koji su izvrsni sljedbenici.

Mi očito pripadamo u ovu drugu skupinu!

Jedva da je prošlo nešto više od dvadesetak godina kakve-takve samostalnosti i mi opet zdušno, s vjerom i nadom hrlimo za novim vođom, podmećemo se pod novu sljedbu! Jednostavno se ovih "samostalnih" godina nismo osjećali ugodno, ispunjeno, svrhovito; samostalnost mijenjamo za sigurnost. Ovisnici smo o ovisnosti. U nekim dodatnim tumačenjima i razradama ovih premisa svakako biste i sami došli do definicije koja kaže kako biti ovisan znači u stvari biti nesposoban za slobodu. Jesmo li stigli dotle?

"Ništa lakše nego u ime vanjske slobode uništiti unutrašnju slobodu čovjeka." kako bi to jednosatvno sažeo Tagore.

Gledajući kroz povijest pritrujenu, nismo li uvijek imali neke vodiče-tutore: Franke, Bizant, Mletke, Ugare, Germane, Anžuvince, Habsburgovce, Mađare, Francuze, Talijane, Austrijance, Nijemce  – svi ti "suživoti" često su prerastali iz koristi u silu, nakon nekog vremena održivo održavanje "jedinstava" prerastalo je u tutorstvo ognja i mača protiv koga se s naše strane nerijetko borilo najviše i najžešće tek perom! Sve to tjeralo nas je da (ne)promišljeno bježeći iz ralja lava, uskačemo u čeljusti tigra! Sve nas je to tjeralo govoriti kako je grožđe kiselo, a limun sladak!

No, opet kad malo zažmirimo na jedno oko, bilo je vremena za koja se može reći da je valjalo dok je trajalo! Narod - ta stoglava, zakrabuljena, zamačkarana, vječno gladna neman, znao je dobro kako se boriti protiv svake vlasti. Visoke je o tome škole svršio. U igri prijestolja uvijek je bilo zanimljivije gledati i stvarati našu igru (oko) prijestolja! Na našem dijelu svemira, u našem Međuzemlju, u našem istočnom Westerosu!

Pusti ti kraljeve, careve, duždeve, namjesnike, poslanike – pusti ti njima prijestolje, nek' se koče, nek' se kurče, nek' se slikaju! Narod je uvijek znao kako tu i tamo uštinuti, drpnuti malo od ovog, malo od onog... kako malko švercati, malo sakriti, malo gurnuti ispod žita, kako ne platiti porez, kako izbjeći namete i daće, kako izbjeći kamate i zaboraviti glavnice... Toliko se dugo kroz povijest učio igrati u hladovini oko i ispod prijestolja, oko i ispod nogu raznih prijestolonasljednika i prijestolodržatelja da je i raznorazna povijesna prijestolja počeo cijeniti po veličini mrvica koje su s njega padale: duže su se držali oni vođe i vladari koji su znali učiniti da im se tobože omakne i među sitnež sljedbeničku padne i nešto većih mrva. To Slavko još nije naučio! Pa oprosti čovječe božji bar kamate, jer uskoro ti neće biti ni glavnice!

Toliko se dugo ovaj narod učio preživljavati u sjeni skuta velikih igrača, toliko dugo im je salutirao s figom u džepu stupajući u strojevom koraku tako žestoko da su mu jaja otpadala. Toliko dugo se svaku vlast, svakog vođu i svaku državu smatralo tuđom i tuđinskom, toliko se dugo varalo i zakidalo gdje god se moglo – da čak i kad je država postala (lijepa) naša – genetika se nije mogla izmijeniti: Kikaši s našeg kamena i Crni Rokovi iz naših sokaka zaboraviše da je država njihova, pa sveudilj po starom: drpni malo vamo, malo tamo, štipni odovud i odonud, malo prikrij, malo ukradi i još manje radi! Porez? Prirez? Trotočka! Zarez! Eto, ponekad, zalomi se, zaboravi se! Sorry!

No dok su Kikaš i Crni Rok operirali po svom kamenu i svojim dvorištima, mladi nam Gavrani i Matani eto sad odoše utvrditi gradivo tamo u Europu.

- Oprostite Vaša Presvijetla Uzoritosti, uz naklon do poda i vjernost do groba, nikad nam se to više neće ponoviti! I to znajte, samo zato što ste to Vi u pitanju! E da je neki drugi mufljuz na vlasti, e njega bismo oderali do gole kože, ali Vas, Vas Presvijetlo Nebo Zvjezdano... oprostite, oprostite još jednom! Uz naklon do poda i vjernost do groba – izvinjavamo se, mlogo se izvinjavamo!

Da ne duljim, jer sad ste već svakako skužili i alegoriju i ironiju i paradoks i oksimoron i sve ono što sam htio reći i po redovima i po međuređu, dodao bih još samo jednu staru, tradicionalnu misao, poslovicu, više dosjetku dinarskog porijekla koja zorno pokazuje što gavunska sitnež misli o vladarima, duždevima, namjesnicima, grofovima, kraljevima, carevima i uopće vođama. Govori ona o tome koliko i kako se nekad među hajducima dijelila pečenka: "Glava - glavi, pleća - 'arambaši, a fukara - može od rebara!"

(Jest' da glava "krije" mozak kao vrhunsku deliciju, jest' da na plećkama ima podosta krte mesine, ali ima li bolje kombinacije od mesom prošaranih rebaraca s pečenom kožicom s jedne i malo masnoće za podmazivanje s druge im strane, pa di ćeš ljepše nego onako polako i temeljito pohruskati, oglobati, više posisati svaku koščicu, svaki končić ukusnog pečenja – upravo onog kojeg je blagovati uzoritim glavama i vođama ispod svake časti!)

Vaš Gavun